Nije trava uvijek zelenija kod susjeda

[layerslider id=”4″]

Omalovažavanjem i umanjivanjem vlastitih postignuća nikad se ne stiže do uspjeha. A on se umnožava ako se radujemo tuđim uspjesima, ako ih cijenimo i okružujemo se ljudima koji su nešto postigli i podijelili s drugima. To nije stvaranje elitističkog kluba iz kojega su svi drugi isključeni. Na isključivanju zapravo rade oni koji njeguju kult sljedbenika i podanika, što ne vodi uspješnosti, nego parazitizmu.

Međimurju je kao regiji dugo trebalo da postane svjesna svojih vrijednosti, podigne samopouzdanje i samosvijest. Sada smo na tom putu već dobro napredovali i vrijeme je da prijeđemo na sljedeću razinu. Ne smijemo upasti u zamku ulagivačkog podaništva već poraditi na uzdizanju postignutih rezultata i kvalitete. I ne, nije uvijek trava zelenija kod susjeda.

Zelena je i kod nas. Pokazali su to i rezultati koje je u ocjenjivanju kvalitete postigla naša bolnica svrstana u grupu najboljih u državi, ostavivši ispod sebe i klinike i susjedne bolnice. Pa i Varaždinsku koju su nam često podmetali u pokušajima političke majorizacije. Naslušali smo se klipova o 15 kilometara od Varaždina pri čemu bi naša trebala ustuknuti pred susjednom. Da se razumijemo, nije to imalo veze ni sa zdravstvenom zaštitom ni pacijentima ni liječnicima, nego najviše s bildanjem mišića političkih egomana. Međimurje je na te udarce uvijek odgovaralo kvalitetom, tako i ovaj puta.

Zapravo se radi da o tome da se dio političara nije riješio feudalnih obrazaca podjele regija, kao da se radi o pravu na feudalne posjede. Daleko je to od 21. stoljeća u kojemu su mjerila uspjeha kvaliteta i efikasnost, a ne podobnost i pogodovanje. Upravo zbog i teško napredujemo jer nas zastarjeli obrasci vuku natrag.

Međimurski poduzetnici nisu u krizi od države tražili jamstva, niti se financirali neplaćanjem dobavljača. Okrenuli su se razvijenim zapadnim tržištima i tamo su tražili mjesto pod suncem za svoje proizvode i opstanak radnih mjesta.

S punim pravom sada naši poduzetnici kao Đuro Horvat promiču moralni kapitalizam za što je i nagrađen. Da bi se došlo do te više razine, kapitalizma treba znati razviti, proizvesti, prodati i naplatiti proizvod koji tržište prihvaća da bi se iz toga i radnik mogao pošteno platiti. U srži tog procesa mora biti dobro izbalansirana ravnoteža između ulaganja i plaća radnika jer moralni kapitalizam ne može počivati na sindikalističkom licitiranju, već treba biti utemeljen u proizvodu koji te zahtjeve može platiti.

Ostavi komentar