[layerslider id=”4″]
Ne prođe dan a da ne čujete vijest o odlasku još jedne obitelji u inozemstvo. Čini se da se radi o nekakvom hrvatskom korektivu na bolesnu društvenu zbilju. Ljudi doslovno glasuju nogama jer ne žele protestirati na trgovima kao Rumunji, ne vjeruju više ni u moć žustrih komentara na račun hrvatske stvarnosti na društvenim mrežama. Stvorili smo naš model pokreta otpora: trpaj obitelj u auto i put preko granice. Kao da iz tog čina vrišti poruka: Evo vam, igrajte se, ali bez mene!
U toj igri malo je dobitnika. Dobitnici će biti oni koji će zaista u novoj zemlji naći bolji život, dobru plaću, biti poštovani, a oni i njihova djeca prihvaćeni.
Velika većina morat će progutati knedlu da su u novoj domovini samo uvjetno prihvaćeni zato što su pristali na male plaće, premda puno veće nego u svojoj domovini zato jer su prihvatili poslove koje građani zemlje u koju su došli više ne žele raditi ni pod koju cijenu.
Tisuću petsto eura u Hrvatskoj osigurava određeni standard, pa čak i znači veći standard za obitelj čiji tata radi vani, a mama s djecom živi u Hrvatskoj. Ali pitanje je isplati li se za tisuću petsto eura preseliti cijelu obitelj u Njemačku i kako se tamo živi za taj novac. Većina iseljenika računa na zapošljavanje oba roditelja u inozemstvu.
Tu na vagu dolazi socijalni kapital i mreža prijateljskih i rodbinskih odnosa koju ostavljamo kod kuće, a nismo bili svjesni njezine vrijednosti. Ima bezbroj malih ili velikih usluga koje nam rodbina i prijatelji čine, a ne koštaju ništa. U stranom svijetu sve košta, ne samo mamin luk ili mrkva s vrta, već i čuvanje djeteta na pet minuta, odvoženje na aktivnosti umjesto nas ili sitni radovi po kući uz pomoć prijatelja. U stranom svijetu sve to nekomu platiš ako imaš novac. Tražiš li obilje, ne preostaje ti drugo nego raditi od jutra do mraka i nadati se da ćeš jednog dana to skupiti da uživaš u njemu. No nema nikakvih garancija da će se to dogoditi. Dok život teče, događaju nam se lijepe i ružne stvari i nije ga moguće zaustaviti. Što je propušteno, propušteno je. Mnogi Međimurci imaju žalopojku kojom to slikovito izražavaju: Ve dok mu je moglo biti najlepše je umro. Kada se vratio s ušteđevinom, namjestio cakum-pakum kuću, umjesto djece za koju se otišao boriti za bolji život, zatekao je odrasle strance koji se prema njemu i ponašaju kao da su stranci.
Možda zato nova generacija iseljenika odmah za sobom povlači cijelu obitelj, pa i prijatelje. Oni odmah u startu žele bolji život u domaćem okruženju. Život na višoj nozi koji će dijeliti sa svojima.
