Ovaj tjedan država nam je napunila 27 godina od priznanja. Od čovjeka te dobi očekuje se izvjesna zrelost i ozbiljnost, a kamoli od države koju vode gotovo dvostruko stariji ljudi. Ali ono što gledamo u Saboru između zastupnika, članova Vlade i premijera je ponašanje ispod razine djece u vrtiću koje se svađaju oko aviončića.
I sve to za naše novce kojima ih skupo plaćamo kako bi se oni igrali zločeste djece! Pa ako smo mlada i nezrela demokracije je previše, tim više, jer u mladim demokracija je puno više ozbiljnog posla za elementarne probleme građana, nego u zrelim demokracijama gdje su elementarne stvari građanima odavno riješene, pa si mogu dozvoliti igre u parlamentu.
Ali kod nas, gdje građane ozbiljno muči egzistencija, a još više povjerenje u budućnost od političara se očekuje ozbiljnost u vođenju države. Cilj je ponašati se odgovorno i državnički, a ne da u politiku ulaze kao socijalni ovisnici kojima su državne povlastice i dobro plaćena mjesta garancija njihove osobne sigurnosti i jedina svrha ulaska u politiku.
Upravo zbog toga politika nema snage napraviti ravnotežu između realnog i javnog sektora.
Zaštićeni javni sektor rezervoar je glasačke mašinerije na vlasti i njihova prava nitko se ne usudi dirati kako ne bi izgubio mašineriju.
U realnom sektoru ljudi su osuđeni na neizvjesnost, nesigurnost pa se ta njihova nesigurnost uzima zdravo za gotovo.
Međutim sve ima svoje granice. Građani su to pokazali u masovnom odljevu iz zemlje. Posebice jer su shvatili da im je ugrožen život u starosti kad će trebati živjeti od mirovine. Prešućuje se da se početkom 90-tih zahvatilo u mirovinski fond kao da je tajkunsko samoposluživanje, da se još jednom zahvatilo u dobrovoljan mirovinski fond, a opet kao da je tajkunsko samoposluživanje. Zaboravlja se osim toga da su ljudi silom bacani u mirovinu, da se zatirala proizvodnja kako bi se lešinarilo po upropaštenim firmama. Nakon svega toga što se sve to pokušava zaboraviti, umirovljenici su neugodni živi podsjetnik na probleme koji su stvoreni, a umirovljenici sadašnji i budući trebali bi platiti ceh životom na rubu minimuma.
Unatoč tome što nam prodaju priču kako novaca nema, činjenica je da ga ima samo je problem u tome na koji način i tko ga troši.
