Umorni od života kojim živimo, u svibnju dolaze još i lokalni izbori. Novi ili stari čelnici? Znači li novo lice i promjenu? Ne nužno, ako jedni likovi zamijene druge u istoj predstavi. Što zapravo lokalna samouprava može promijeniti u stvarnom životu građana? Može li utjecati na to koliko će vam iznositi plaća, hoćete li odseliti ili iseliti. Dan nakon izbora, koga god zaokružili, vaš život će biti isti kao dan prije.
Drugačiji će biti onima koji su sudjelovali u izbornoj utrci. Ovisno o ishodu izbora nekome će dan poslije biti veliki gubitak ili veliki dobitak. Za ostale promjena je nešto drugo. Stvaranje potpuno drugačijeg društvenog okruženja u kojemu živimo, poslujemo, školujemo se ili liječimo.
U centraliziranoj državi kao što je Hrvatska lokalna samouprava ne kreira život, već se samo kači na državne prekidače iz kojih dolazi ili se prekida dotok novaca. Odozgo prema dolje. Zato se postavlja pitanje kako će to Goran Gotal pod uvjetom da postane župan u jednom mandatu povećati prosječne plaće? Prosjek je moguće povećati tako da plaće znatno skoče u pojedinim sektorima, primjerice, javnim službama. Kad se to povećanje statistički prelije na sve zaposlene i na one s minimalnim plaćama, prosjek će skočiti. Međimurje unatoč tome što je velik dio građana zaposlen u realnom sektoru, još uvijek radi u industrijama koje se velikim dijelom baziraju na prodaji ruku, a malo na prodaji vlastitih proizvoda. Ili na proizvodima niže dodane vrijednosti. Tu je teško postići povećanje plaća. Ono je moguće samo u javnom sektoru gdje su zaposlenici zaštićeni sindikalnim pregovaranjem s državom i kolektivnim ugovorima.
Tamo gdje se rad ne prodaje na tržištu, zaposlenici plaćeni iz državnog proračuna svoje hoće, ne pitajući gdje uzeti. Brutalno, ministar financija Zdravko Marić je objasnio sve da se i dugovi bolnica za lijekove svedu na nulu, drugog dana dugovi će rasti. Odobreni limit većini bolnica je dovoljan samo za plaće, ne i za liječenje i lijekove. Licemjerno je da država dogovara plaće sa sindikatima u zdravstvu, odobrava limite, a gubicima ucjenjuje pacijente. I to najviše one kojima su plaće u realnom sektoru niže od onih u javnom. Kad dugovi eksplodiraju, odgovor je da se u zdravstveni sustav uplaćuju premalo. I da se vratimo na lokalnu razinu, što županije kao vlasnici bolnica uopće mogu učiniti u raspetljavanju ovih problema kad su svi ključni alati u rukama države.
