[layerslider id=”4″]
U Hrvatskoj nema većeg posla od iskorjenjivanja siromaštva. I na tome treba ustrajno i odlučno raditi. U kontinentalnom dijelu Hrvatske krajnjem siromaštvu izloženo je 20 posto stanovništva, u priobalnom 12, a u Zagrebu 5 posto. Posljedica je to centralizacije i nebrige o ravnomjernom razvoju Hrvatske, zbog čega stanovnici siromašnijih krajeva iseljavaju u bijegu od siromaštva.
Sve više slojeva društva osuđeno je na golo prosjačenje u nešto modernijem obliku, putem raznih socijalnih programa iz proračuna. Čak 15 tisuća umirovljenika u Međimurskoj županiji prima mirovinu do 2000 kuna! Kamo sreće da je svih 15 tisuća na toj gornjoj granici mizerne mirovine, ali među njima ima više od 1500 njih s mirovinom do 500 kuna, a onda se na njih nadovezuje čitav raspon umirovljenika s mirovinama od 500 do 2000 kuna. Nitko od njih samostalno s tim iznosima ne može dostojno živjeti u starosti, a ni pomišljati za ulazak u dom umirovljenika.
Brojni roditelji međimurskih školaraca bez pomoći Županije, općina i gradova teško bi najesen slali djecu u škole da nije besplatnih udžbenika i prijevoza. Socijalne potrebe i zahtjevi za raznim vidovima potpora da se popravi kvaliteta života građanima sve će više pritiskati općinske, gradske i županijske proračune. Istina je da je sasvim u redu da se oni sve više bave ljudskim problemima i podizanjem kvalitete života svojih građana.
Ali zar će oni koji upravljaju državnom svesti svoje građane samo na status socijalnih ovisnika?
Zar ćemo postati država socijalnih ovisnika i izvoznika stručne, mlade radne snage. Kakav je to koncept države? Nedopustiv ako mene pitate.
Tako se građanima ne vraća dostojanstvo! Komu je privlačna takva zemlja? Kao da oni rijetki i izabrani koji žive u mjehuru privilegija i dobrih primanja ne shvaćaju da je glavni razlog bijega građana iz zemlje upravo to što kvalitetan život građana nikada nije bio prioritet ni jedne dosadašnje garniture vlasti.
I opet se priča ponavlja: olakšice se kroje u korist onih s većim primanjima i zaštićenima u javnom sektoru, kao da ljudi koji stvaraju prihode u realnom sektoru ne postoje. A među njima su zaposleni s minimalnim i najnižim primanjima. Oni su najviše trpjeli u krizi, a sada će, po svemu sudeći, ostati prikraćeni i nakon nje. Kao da im vlast cinično poručuje: Mi ćemo uživati ovdje, a vi na drugom svijetu!!! Samo što vlast nije Bog i nema pravo na taj način suditi.
