Demografija i iseljavanje su pitanja nacionalne sigurnosti

[layerslider id=”4″]

Demografsko pitanje i iseljavanje su prvorazredne nacionalne teme pa ako hoćete i pitanje nacionalne sigurnosti. Kamo sreće da se stranke potuku natječući se s projektima kako ih riješiti.

I taman kad ih je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nametnula u javni prostor, kao da su baš oni na vlasti ljubomorni što se ona toga sjetila. Taman da je i mislila to koristiti za svoj predizborni program, puno bolje da se odlučila za te teme nego nekakve ideološke prijepore. Ova zemlja doslovno neće preživjeti ako se ne vrati temama koje muče obične građane. Od čega ćemo živjeti a da ne životarimo?

Pa o čemu bi se politika drugome, za novce kojima smo im povjerili, trebala baviti ako ne vlastitim građanima? U protivnom će građani napustiti svoju zemlju i izgraditi svoj novi dom tamo gdje se bolje živi. Pa nije smisao života u ovoj zemlji da zbog neimaštine budemo zlatne koke za banke koje će nas uz skupe kamate, naknade i provizije hraniti i oblačiti na kapaljku tek toliko da uzmognemo vraćati njihove skupe kredite. Kakva je onda perspektiva da rađamo nove generacije mladih samo da bi mogle vraćati kredite svojih prethodnika? Dobro da još i to banke nisu počele stavljati u jamstva, umjesto valutne klauzule!

Kozmetičkim promjenama dječjih doplataka država baca prašinu u oči nazivajući to demografskom politkom. Više nitko prosječno inteligentan ne doživljava to ozbiljno.

Svaki načelnik u Međimurskoj županiji učinio je onda po tom pitanju više od Vlade, subvencioniranjem dječjih vrtića, prijevoza za djecu i školskih knjiga, nagradama za studente i stipendije. Ozbiljne demografske mjere bile bi da država preuzme veći dio troškova za podizanje i obrazovanje djece. Ako trebamo djecu, onda bi vrtići trebali biti besplatni, kao i sve školske knjige i bilježnice ako je osnovno (a sada već i srednje obrazovanje) obavezno. Ako želimo obrazovanu i konkurentu zemlju, potrebno je osigurati više sveučilišnih kampusa s povoljnim smještajem, jer u protivnom nema jednakosti šansi u pristupu visokom obrazovanju. Svakom mladom čovjeku treba osigurati povoljan start pri stjecanju prve nekretnine, a ne samo određenom broju “povlaštenih” po kriterijima tko brži njemu državna subvencija.

Žene su polovica ljudskih potencijala i resursa, zato im treba omogućiti da uz majčinstvo rade posao za koji su se obrazovale, a ne da ih čitav sustav mrko gleda čim ostanu trudne. O djeci treba brinuti cijela zajednica jer djece nisu samo blago svojih roditelja, već i investicija u budućnost zajednice.

 

Ostavi komentar