Besmislenost parafiskalnih nameta koji ubijaju poduzetnike

Prave reforme koje bi značile rasterećenje gospodarstva, a posebno privatnog sektora, provode se kod nas izuzetno sporo, doslovno nikako. Poduzetništvo je okovano bezbrojnim nametima i često suludim propisima koji oduzimaju novac, energiju i vrijeme poduzetnicima u stvaranju nove vrijednosti te koče naš sveukupni razvoj. Razlog zašto nitko na vlasti ne želi provoditi prave reforme krije se u činjenici da su za prave reforme potrebni rezovi, smanjenje državne potrošnje, ukidanje nečijih već postojećih beneficija koje se financiraju, plaćaju i održavaju novcem koji stvara upravo privatni sektor.

Jedan od nameta koji bespotrebno već godinama opterećuje realno gospodarstvo i za kojeg postoje mnoge u potpunosti opravdane kritike, je članarina turističkim zajednicama. Prema sadašnjem zakonu, članarinu turističkim zajednicama obvezna je plaćati gotovo svaka fizička i pravna osoba koja u određenom gradu ili općini ima sjedište, a prema definiranoj šifri djelatnosti. U praksi to znači da turističku članarinu plaćaju gotovi svi, pa su tako njezini obveznici i djelatnosti prijevoza robe, izdavanja softvera, računovodstvene djelatnosti, djelatnosti poreznog savjetovanja, različite djelatnosti trgovine, čime je očito da su obveznici plaćanja tog nameta i mnoge djelatnosti koje nemaju nikakvog doticaja s turizmom. Zanimljivo pak je da su od plaćanja tog nameta izuzete pravne osobe koje se s više od 50 posto financiraju iz općinskog, gradskog, županijskog ili državnog proračuna.

A čemu zapravo služi turistička članarina? Ona je prihod turističkih zajednica, pri čemu je zakonom određeno da su ju obvezne plaćati i pravne ili fizičke osobe koje obavljaju neku djelatnosti ali na čijem području ne postoje turističke zajednice. Tako na primjer, u jednoj maloj općini blizu glavnog međimurskog grada ne postoji turistička zajednica, ali su poduzetnici s tog područja obvezni plaćati ovaj namet i to prema tom istom gradu. S obzirom na veličinu te općine upitno je da li bi njoj turistička zajednica uopće i bila potrebna, no nije jasno zbog čega je zakonodavac odredio da se taj namet tada plaća u grad. Ima li uopće smisla da stanovnici jedne općine plaćaju takav namet u susjedni grad?

Kako u hrvatskim propisima ništa ne može biti jednostavno, tako ispada i što se tiče ovog nameta i njegovog izračunavanja, prilikom čega poduzetnik treba razvrstavati svoje prihode ili primitke (ovisno da li je pravna ili fizička osoba) prema onim djelatnostima koje jesu ili nisu uključene u izračun iznosa turističke članarine, što ponovno znači da ne samo da država i vlast propisima oporezuje poduzetnike suludim nametima, već im komplicira način njihovog izračuna. Prilikom plaćanja te iste članarine, također treba voditi računa da se ona uplati na poseban i specificiran račun i poziv na broj, kako ne bi otišla na krivi račun i tek tada zadala muke poduzetniku koji bi tada trebao ne samo ponovno platiti tu istu svotu na pravi račun nego i od jedinice lokalne samouprave kojoj je krivo uplatio iznos tražiti povrat sredstava. Prilikom izračuna članarine turističkim zajednicama treba također voditi računa o različitim stopama po kojima se ona plaća, a bitno je i znati u koji turistički razred je razvrstano mjesto u kojem poduzetnik obavlja djelatnosti.

Jednostavna uprava i jednostavni zakoni trebali bi značiti ne samo što jednostavnije izračune, jedinstvene za sve, već i jedinstvene žiro-račune za uplate sličnih vrsta nameta, pa bi se tada državna administracija trebala sama pobrinuti za raspodjelu tog istog novca. Novim Zakonom o turističkim članarinama koji bi trebao stupiti na snagu od 1. siječnja 2020. godine brisale bi se neke djelatnosti od obveze plaćanja turističke članarine, no ona će, kao namet, i nadalje postojati. Hrvatska je zapravo prepuna besmislenih nameta za koje vjerojatno više niti sama javna administracija ne zna koja im je svrha i cilj, osim punjenja proračuna koji se često prilično netransparentno troše.

Ostavi komentar