Hrvatska je porezno i administrativno potpuno nekonkurentna zemlja. A koliko je naša vlast promjenjivih stajališta i neprincipijelna u donošenju svojih odluka pokazuje činjenica da je još krajem prošle 2018. godine donesena odredba u Zakonu o porezu na dodanu vrijednost kojom je određeno da će se stopa PDV-a s datumom 01. siječnja 2020. smanjiti na 24 posto. Isto je i predizborno obećanje vodeće stranke u državi koje je naišlo na pozitivan odjek građana, posebno onih koji su dio realnog sektora i poduzetnici, budući da upravo oni najviše na svojim leđima osjećaju teret visokih poreznih stopa. No, niti godinu dana kasnije, vlast ozbiljno razmišlja o odustajanju od istoga, pod krinkom potrebe za povećanjem plaća u javnom sektoru. Naime, njihova pretpostavka je da se sa smanjenjem stope PDV-a ne bi učinio značajan efekt na realno gospodarstvo dok bi s druge strane nedostajalo novaca za povećanje plaća zaposlenicima u javnom sektoru. Kada bi ovakvo objašnjenje doista i imalo smisla, očito se zaboravilo na stvaranje pozitivne poduzetničke klime i osjećaja rasterećenja te pogleda u pozitivni smjer u smislu smanjenja poreznog opterećenja koje će bi se osjećalo kada bi se PDV smanjio na 24 posto.
S pogledom unatrag, socijalni mir i negodovanje sindikata u javnim i državnim službama vlast neprestano kupuje s povećanjima i uvođenjem raznih novih koeficijenata i osnovica, kako bi se smirile tenzije i napadi na nju, ali pri tome nikada ne uzima u obzir isplativost i kvalitetu rada radnika u javnom sektoru i činjenicu da se ne smije svima u javnom sektoru linearno istovremeno povećavati plaća. U javnom sektoru danas postoji više onih koji su preplaćeni, nego oni koji su potplaćeni. To isto pak nije nikako prisutno u pravom realnom sektoru budući da je u njemu rad realnije vrednovan na temelju postignutih rezultata. Visok porez na dodanu vrijednost iako tereti sve građane, najviše ipak tereti upravo privatni sektor. Ako bismo logiku potrebe punjenja proračuna za podizanje nečijih plaća u javnom sektoru gledali kroz stopu PDV-a, zašto ne bismo onda upotrijebili obrnutu logiku pa drastično smanjili stopu PDV-a, otpustili dio radnika iz javnog sektora i omogućili poslodavcima u privatnom sektoru da ih zaposle i da im tamo daju pristojne plaće? S druge strane, zašto se samo unutar tog već postojećeg javnog sustava ne napravi preraspodjela novca, stečenih beneficija i napuhanih dodataka na plaću, iz kojih bi se mogle financirati plaće onih koji su potplaćeni, poput liječnika i učitelja?
Ovih dana štrajkaju učitelji i profesori za povećanje svojih plaća. Kako je obrazovanje doista stup razvoja društva, plaće bi im zasigurno trebale biti veće. Ali, da li itko doista prati njihovu učinkovitost? Zbog čega velik broj djece pohađa instrukcije iz različitih predmeta van redovnog školovanja? Zbog čega roditelji moraju s učenicima pisati domaće zadaće, umjesto da se one rade uz mentorstvo i pomoć samih učitelja? Jesu li profesori spremni sami među sobom napraviti razlike tako da se doista prepoznaju oni najbolji i sjajni učitelji među njima i oni među njima koji svoj posao odrađuju „reda radi”? A u smislu samog štrajka, što bi bilo sa plaćanjem poreza i punjenjem proračuna kada bi se privatni sektor pobunio i odlučio štrajkati? Nije li iseljavanje iz zemlje najboljih radnika iz privatnog sektora upravo neka velika vrsta štrajka prema cijelom sustavu? Što je država poduzela da zaštiti te radnike? Ništa.
U posljednjih dvadesetak godina u ovoj državi se nije promijenilo gotovo ništa, osim što se smanjio broj građana, zaposlenih u privatnom sektoru i broj djece u školama, a povećali porezi i broj onih koji ovise o javnim proračunima. Ima li to doista dalje smisla? Jesmo li sposobni konačno stvoriti moderno proeuropsko gospodarstvo umjesto ovo socijalnog tipa? Stanje i funkcioniranje naše države je ponekad doista teško opisati. Apsurde i nelogičnosti koje proživljavaju građani treba preživjeti u našoj državi da bi ih se shvatilo. S obzirom na to da je nažalost Hrvatska visokopolitizirana zemlja u kojoj se politika miješa doslovno u sve, možda je došlo vrijeme za političku stranku koja će biti zaštitnik privatnog sektora, poduzetnika i njihovih radnika? Kandidata za isto ima mnogo, samo je potreban neki „klik” da ih okupi.
