Biskupova poruka koju donosimo na stupcima pored govori između ostalog o tome da je u našoj zemlji i dalje vrijedno se žrtvovati te da je žrtva smisao čovjeka, jer kako kaže biskup Mrzljak “bez prihvaćanja žrtve nema prave ljubavi i mira, a to je ono za čim čovjek najviše čezne”.
Ne znam na koga je sve u svojoj uskrsnoj poruci mislio biskup, ali nekako mi se čini da se to ne odnosi na one koji vode glavno kolo u našoj Hrvatskoj – političke i sve druge elite.
Dok se HDZ-ovci “kolju” među sobom, istovremeno pati sve ostalo, posebice vođenje Vlade i politika kojom bi se zemlja trebala gurati prema naprijed. Nije tako samo u toj stranci koja je ostala bez kvalitetne oporbe pa najviše problema ima uglavnom kada su u pitanju unutarstranačke borbe.
Životni problemi građana i dalje ne brinu većinu naših političara, prvenstveno onih iz mainstream stranaka. Postali su elita koja se ponaša jednako – najvažniji im je osobni probitak, utrka da zarade što više novca za vlastiti džep, dok ih boli ona stvar za kvalitetu života građana.
S obzirom na to da i našim političarima itekako miriši plaća u Bruxellesu i druge povlastice, nije čudno da će nas ovih dana obilaziti svi odreda i uvjeravati kako upravo oni trebaju biti izabrani u EU parlament. U pitanju je, tzv. hoch hrvatska politika koja prima plaće u tisućama eura, nije dovoljno desetak tisuća kunama, kojoj je briselska plaća, dnevnice i sve drugo još omiljenija od Markovog trga ili Banskih dvora.
Stoga, jedina dobra stvar za građane nakon ulaska u EU, kao što pišem, je ta što su postali konkurentniji na tržištu rada i da se mogu skrasiti u onoj zemlji za koju misle da im donosi bolji život. Kako to često više nije Hrvatska, onda je dobro da je svaki naš čovjek ravnopravan na tržištu rada Njemačke ili Italije. Rad i život tamo negdje daleko nije uvijek ugodan, kao što je to ponekad kod nas, ali što drugo preostaje, kad još uvijek nemamo takvu situaciju da ono što zaradimo pošteno i naplatimo. To je kod nas još uvijek uglavnom neostvariv san običnog radnika pa i velikog broja poduzetnika.
Nažalost, nitko od naše političke elite za sad ne želi ozbiljno raditi na tome da zaustavi negativne demografske procese, jer jednostavno sve one koji su dio tog establišmenta, ne zanimaju previše ljudi, već samo po potrebi, prvenstveno kad su izbori, a oni slijede vrlo brzo.
Međutim, kada se oni približavaju, političari kod nas kao da se trude da što više zagade javni prostor, kako građani više ne bi ispunjavali ni svoju osnovnu ulogu kad je demokracija u pitanju – biranje, da ih što više izađe na izbore kako bi ipak bio kvalitetniji reprezentativniji uzorak rezultata glasovanja. Umjesto da glasa narod, često se prepušta glasačka volja stranačkim vojnicima. Nisam siguran da će upravo tako biti i na predstojećim EU izborima.
Bez obzira na sve, Međimurci koji ostaju ovdje, pokazuju da upravo u takvim okolnostima ne odustaju, imaju poduzetničku crtu, da smo i dalje “lokomotiva” na koju bi se trebao ugledati ostatak zemlje.
Izazovima krize, odgovaraju novim idejama i poduzetničkim inicijativama, pronalaze recepte kako biti uspješan. Srećom, naša administracija bez obzira što nismo s njom do kraja zadovoljni, ipak je puno bolja, nego je to često slučaj u drugim hrvatskim krajevima.
Hrvatska se teško prilagođava promjenama koje su potrebne, još uvijek se previše toga vrti oko Zagreba i turizma na moru.
Nažalost i kad se radi decentralizacija, često je kompromitiraju oni krajevi u kojima da nema zaposlenih u državnim i lokalnim službama i tvrtkama ne bi više bilo života. Pa tako novac koji ostaje decentralizacijom ulažu u nova uhljebljivanja na nepotrebnim radnim mjestima, umjesto da pokrenu razvoj i generiraju otvaranje novih radnih mjesta u realnom sektoru.
Građani se ipak ne smiju predati. Jer samo njihovi glasovi mogu pridonijeti da iz politike nestanu licemjerni, a dođu oni koji se neće ponašati onako kako im odgovara u pojedinom trenutku. Oni koji također neće doći na vlast ili položaj kako bi rješavali svoje životne probleme, ne trebaju nam “glumci”, već oni koji će raditi na poboljšanju životnog standarda građana, a koji je danas najviše ugrožen.
