Kada dolazimo do trenutka da nas sustav smljevi? Kako to izgleda u policijskom poslu, a kako u sustavu obrazovanja? Kako to izgleda u privatnom životu? Jesmo li na kraju pred zakonom svi isti? Odgovore na ova pitanja, i mnoga druga koja se često zavuku ispod debelog tepiha, zorno je prikazao u svom novom romanu Slučaj vlastite pogibelji međimurski pisac, koji za sebe kaže da nije pisac, nego istraživač, Kristian Novak.
Ono što mi je fascinantno kod njega jest da s takvom lakoćom secira naše društvo i iznosi sve ono što nitko na glas ne govori. Njegovo likovi nisu idealni, nego ljudi sa svojim manama, koji imaju svoje loše trenutke i koji donose krive odluke. Protagonisti koje bira su časni ljudi, koji u svom životu podnose sve i svašta, a kada trebaju stvarno pomoć, tada im nitko ne pomogne. To su ljudi, uostalom, kao svi mi. Iako su fikcija, možemo se snažno poistovjetiti s njima. Vjerojatno je to razlog zašto se čitatelji toliko fiksiraju na njegove knjige i zašto se njegove knjige čitaju u jednom dahu.
Bez obzira na to što su knjige pisane na međimurskom dijalektu, pomama za njima je iz svih dijelova Hrvatske. Novak tu opet dokazuje svoju izvrsnost u pomnom doziranju naše kajkavštine u svojim tekstovima. Ono što isto tako veseli kad je kajkavština u pitanju jest da ponovno netko ima “vupeža” na nacionalnoj razini ponosno izgovoriti svoj “kaj” i da je to općeprihvaćeno.
Skoro pa u isto vrijeme, što isto nije čest slučaj, napravljena je i kazališna predstava na temelju njegove najnovije knjige, koja se ovog tjedna prikazivala u varaždinskom HNK-u. Svidjela mi se scenografija, gluma protagonista, kamera koja nas je vodila iza kulisa, a jedina zamjerka mi je bila što tu i tamo nisam čula pojedine riječi u dijalozima. No to je najmanje bitno, bitan je opći dojam koji je odličan! Za svaku preporuku!
