Treba li svakodnevna slika s malih ekrana o učiteljskom štrajku? Treba li štrajk uopće? Treba! Ali samo kao skretanje pozornosti na svoj status u društvu, donosi večernji.hr razmišljanja bivše ministrice obrazovanja Ljilje Vokić.
Godine 1995. u hrvatskom školstvu bilo je 650.000 učenika, a 2019. 458.000 učenika. Broj nastavnika isti ili povećan. Pa kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Jedan je ministar uzeo sebi za pomoćnika čelnika jednog sindikata i napravio nešto što ovu državu košta milijune, a bespotrebno. U nastavnu normu uvršten je ponovno sat, odnosno čak dva sata razrednika kao da je to vrijedno 2 sata nastave.
Uvrštena je dopunska i dodatna nastava iako za to ne treba posebna priprema. Tako nastavnik sa 16 sati nastave tjedno može primiti punu plaću.
Pa u kojoj državi to ima? Niti u jednoj. U emisiji posvećenoj školstvu pomoćnik ministrice izjavljuje: U zadnjih 10-15 godina učenika u osnovnoj školi je 164.000 manje, to je gotovo 5500 razreda manje po hrvatskom standardu. Je li 5500 ljudi ostalo bez posla? Nije!
Razredi po devet učenika
Razredi su negdje po 9 učenika (što je dopustivo na otocima i gorskim školama), ali ne u Zagrebu, Puli i Osijeku. Pa koja to država može izdržati? Na 4,200.000 ljudi 68.000 uposlenih je u školstvu. U Francuskoj je gotovo 70.000.000 stanovnika, a uposleno je u školstvu samo 300.000 učitelja.
Po našim kriterijima, koliko bi ih trebalo biti uposleno? Oni i mi smo članice Europske unije i kriteriji trebaju biti isti ili približni. Tu je bit problema. Ova ili neka sljedeća vlada morat će to urediti u skladu s potrebama društva u kojem živimo. Stotine radnih mjesta u školama bespotrebna su, ali ipak se upošljavaju novi ljudi. Napraviti pravilnik po kojem će se znati jasna koncepcija rada što se tiče koeficijenata. Točno je da se zaostaje u odnosu na neke službe.
Ne može biti i ne smije biti koeficijent jednak samo na temelju stručne spreme. E, pa to bi bila uistinu velika nepravda prema onima koji dobro rade i obavljaju svoj posao, savjesno i odgovorno.
Gospodin Grubišić – politički analitičar u jednoj emisiji doslovce je rekao:
– Ima učitelja koji zaslužuju 100% povećanje, ima onih koji bi ostali na sadašnjoj plaći, ali i onih, kojima bi plaća bila polovica od sadašnje. Da ne glumimo ni učitelje ni roditelje, svi znamo da je tako. A što se tiče traženja učiteljskog dostojanstva na ulici? Dostojanstvo se ne stječe ni novcem ni ulicom. Učiteljsko dostojanstvo stječe se u razredu među svojim učenicima.
I onda! Kako će nastavnik s dostojanstvom s ulice svom učeniku dati neopravdan sat ako zakasni 5 minuta na sat. Položeno je oružje pred učenicima jer im u svakom trenutku mogu reći: Ni vas, profesore, nije bilo toliko i toliko sati.
Najniža nastavna norma
Učenik je predmet našeg interesa, našeg odnosa prema životu i radu. Učenika učimo učenjem i uvažavanjem. Znam da to svi znaju, ali zanemaruju. Da učitelji dobiju i tri puta veći koeficijent, oni koji ne vole djecu i rad u školi i dalje neće dobro raditi.
Usput, u razredu sam provela 21 godinu i jasno mi je što znači taj rad, ako ga se radi savjesno i odgovorno s poštovanjem onih koji su nam povjereni i to je jedan od vrlo teških poslova! Ali učiteljska nagrada je ono što smo postigli svojim radom uz plaću, koja treba biti primjerena radu; radu!, a ne nazočnosti u školi i razredu.
Ima li odgovora na pitanje o 8500 maturanata, koji kroz svoje obrazovanje nisu stekli znanje da polože maturu. Ima tu još pitanja na koje može odgovoriti svaki učitelj i sindikalni čelnik. U Europi, a bome i u Americi i Kanadi učiteljska norma je najmanje 24-26 sati, Hrvatska ima najnižu nastavnu normu i to treba ispraviti, a onda će novca biti za plaće i koeficijente. To je put u „Školu za život“.
