Drugačija mišljenja o koroni: Broj zaraženih puno veći od službeno potvrđenih, uskoro pad crnih brojki!?

korona test
Svakodnevno testiranje otkriva nove slučajeve zaraze, ali njih je zapravo kako kažu stručnjaci puno, puno više u populaciji

Hrvatska se suočava se velikim brojkama zaraženih koronavirusom. Nažalost brojni hrvatski mediji i dalje isključivo stvaraju atmosferu drame i panike, dok se balansirana mišljenja teško probijaju u javnost.

Tako primjerice veliki broj hrvatskih medija stvara atmosferu u kojoj je neophodan novi lockdown.

Međutim, hrvatski Stožer djeluje ovih dana bez obzira na rekordne brojke puno kvalitetnije od brojnih drugih u Europi i primjenjuju uglavnom puno liberalnije mjere od drugih zemalja. Poput Slovenije koja od utorka uvodi policijski sat i zabranu kretanja između općina.

Naš stožer trenutno primjenjuju mjere koje se mogu zaključiti da su između švedskog i njemačkog modela, jer upitno je s obzirom na iskustva svih drugih zemalja koliko uopće neka mjera može spriječiti širenje korone.

Među onima koji svih ovih mjeseci pokušava balansirati između onih koji traže još jače mjere borbe protiv korone i onih koji ne vjeruju u koronu je naš poznati poduzetnik i matematičar Nenad Bakić od početka pandemije koronavirusa vrlo aktivno i angažirano sudjeluje u raspravama na društvenim mrežama o raznim znanstvenim nedoumicama oko koronavirusa i Covida-19, bolesti koju izaziva.

Bakić tako matematičkim modelima računa što bi se moglo dogoditi vezano uz koronu i za sad je prilično točan. Posebice što se tiče onih najtežih slučajeva – smrti gdje je pred nekoliko mjeseci matematički demantirao crnu mogućnost 1500 umrlih u Hrvatskoj do kraja rujna, što se obistinilo (od korone je službeno umrlo s današnjim danom 26. 10. 2020. 452 ljudi).

U nedjelju je Bakić objavio novi zanimljiv post da se SARS-CoV-2 se širi kao plamen po Europi, bez obzira kakve se mjere primjenjivale, ali u nekoliko najugroženijih zemalja poput Češke i Belgiju smanjuju se stope rasta. Slična je njegova prognoza i za Hrvatsku koja malo “kasni” za Češkom i da bi kod nas nakon ovog vrhunca koji se očekuje do sredine studenog broj zaraženih nakon također trebao biti u evidentnom padu.

Ova optimistična prognoza temelji se također i na tvrdnjama ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) Krunoslava Capaka, kao i hrvatskog biologa i rado viđenog gosta na hrvatskim televizijama Gordana Lauca koji su već u nekoliko navrata rekli da je broj zaraženih puno veći u populaciji od potvrđenih pozitivnih Covidom 19.

Nitko ne zna točne brojke, ali one bi mogle biti deset ili više puta veće nego su službeno potvrđeni nalazi, što znači da bi primjerice u Međimurju moglo biti trenutačno više od 5000 zaraženih od kojih većina nema gotovo nikakve ili tek blage simptome i uopće se nemaju potrebe testirati. To znači da bi u Hrvatskoj broj onih koji su imali dodira s koronom mogao biti mjeren u stotinama tisuća, a ubrzo i prijeći milijun.

Što se tiče čuvanja od zaraze koronavirusom uz nošenje maski puno važnije je socijalno distanciranje kronično bolesnih i starijih od 65 godina i izbjegavanje nepotrebnih kontakata i odlazaka u šoping, banke i slično gdje se okuplja veći broj ljudi, zatim provjetravanje prostorija u kojima boravi veći broj ljudi, te da se javna okupljanja ograniče na najviše 50 ljudi. To su mjere koje su u Švedskoj u kojoj se ne nose maske posljednjih mjeseci dale odlične rezultate.

Među onima koji se otvoreno javno bori protiv mainstream mišljenja vezano uz sadašnje dizanje panike vezano uz koronavirus je i proslavljeni hrvatski znanstvenik Miroslav Radman koji je u nedjelju dao i veliki intervju za nedjeljni Večernji list. 

Prenosimo dio njegovih razmišljanja o koronavirusu i borbi protiv njega.

*Vrijeme u kojem se nalazimo posebno je, član ste Vladina znanstvenog savjeta, no ipak dajete bitno različite izjave od kolega, pri čemu kod dijela javnosti padaju na plodno tlo.

– U svakom pothvatu dobro je početi od najšireg pogleda pa tek onda ići u detalje – vjerodostojnim podacima i činjenicama dolaziti do detalja. Ako u detalje odete prebrzo, možete se strašno lako izgubiti u džungli detalja. Primjerice, dobro je prisjetiti se da u većini zemalja svake godine umire otprilike jedan posto populacije, a i rađa se otprilike jedan posto populacije. Dakle, Hrvatska ima otprilike 51-52.000 mrtvih godišnje. Dok sad razgovaramo, podaci su da imamo ukupno nešto više od 400 umrlih od COVID-19. Koliko bi od ovih 400 ljudi bilo umrlo i bez koronavirusa, nikada nećemo saznati, a uglavnom su bili stari i bolesni! A što reći o podacima dnevno novozaraženih? Pitanje je koliko je testova učinjeno i jesu li su učinjeni nasumce. Ovako mogu reći da, ako želite da nikada ne bude više od tisuću novozaraženih dnevno (pa makar svi na kraju pomrli od COVID-19), napravite dnevno maksimum 999 testova… Ovom neslanom šalom obratio bih se svjetskoj struci. Izgleda kao da pomagala (tehnologije) uništavaju kompetenciju i zdrav razum njihovih konzumenata. No, što je s ovih više od 50.000 mrtvih godišnje, zašto smo se koncentrirali samo na ovih 400, što je otprilike kao da padne jedan avion (iako ne bi baš bilo dobro da sam ja u njemu, za mene bi to bilo tragično, kao i za svakoga u tom avionu)! Nešto mi tu ne štima. Iako će razumni ljudi reći da nećemo čekati da 100.000 ljudi umre, reagiramo kada ih je 50 ili 100. Da, ali veće resurse stavljamo oko 400 mrtvih nego oko 50.000. Nemam odgovor i zato ne želim kritizirati. Samo mi se čini da je sve to disproporcionalno, da smo ovog puta mi, ili netko drugi, odlučili da se plašimo. A kada je bila svinjska gripa, u Francuskoj je ubila sličan broj ljudi, samo nitko o tome nije pisao ni govorio. Kada prođe ova godina, volio bih znati kolika je bila globalna smrtnost u Hrvatskoj i drugim zemljama i spreman sam na iznenađenja.

*Čini se da nismo puno naučili u ovih stotinu godina od španjolske gripe, ali i da smo ovakvih bolesti imali i u međuvremenu, no ne s ovakvim globalnim odazivom. Što se dogodilo?

– Teško je reći, možda je netko odlučio da se napravi neki eksperiment s javnim mnijenjem, koliko je lako ili teško mijenjati navike. Ili manipulirati ljudima, ne znam, tko bi to znao! Ali, doista jest disproporcionalno s obzirom na druge, realne opasnosti od kojih se umire stotinu ili tisuću puta više kada govorimo o brojkama. Naviknuti se da umre 50.000, a ne naviknuti da umre još 400, vrlo je zagonetno. Nažalost, ne nudim nikakva rješenja, nego mi se čini da smo jako neusklađeni u reakcijama na opasnosti. Postoje i interesi koji nisu čisti interesi javnog zdravstva, utječu i na znanstvenike i na znanost: odjednom ima više novca za 400 mrtvih ljudi nego što ima novca za onih 50.000. To su čudne igre i ja ih ne razumijem, naravno da me kopka je li ova pomutnja inscenirana ili spontana. Nemam odgovor.

*Onda smo regresirali kao društvo u tom vremenu. Zašto?

– Čini mi se da je možda to počelo u Americi, pa se kao kulturni uzrok proširilo na Europu. A to je koncept nula rizika. Političari su to prodavali ljudima kao realnu mogućnost da bi ljudi glasali za njih. Riječ je o jednom jako glupom konceptu. Znamo, a govorim o striktnoj znanosti, kako ništa nije opasnije za život nego živjeti. Ako pušim dva puta više cigareta ili me netko ozrači dva puta većom dozom, rizik je od neke maligne bolesti povećan za dva puta, linearan je. Prijeđemo li s 30 na 60 godina života, rizik od bolesti i smrti povećat će se za otprilike 32 puta – s petom potencijom vremena ide rizik od smrti i od bolesti. Ništa nije opasnije za život nego živjeti. A kako živjeti s nula rizika? To je čista glupost, prodaja, svi pokušavaju sve prodavati već odavno, ali sve više i više. Pa se prodaju iluzije, za uho atraktivni termini kao što je nula rizika, u smislu budi dobar, ponašaj se kako ti mi kažemo i živjet ćeš vječno zdrav i sretan. Zato glasaj za mene! To je nepotreban šum u funkcioniranju društva.

*Treba li baš toliko kritizirati Stožer, Vladu, mjere, jesu li rješenja mogla biti jednostavnijima?

– Stvarno je teško biti pametan, što ne znači da ne moramo razmišljati o budućnosti; više bi to bilo neko treniranje, jer to još nije utakmica, ona će se igrati kada za nju dođe vrijeme. No, ako smo dobro istrenirani u kritičnom, otvorenom razmišljanju, gdje je dopušteno postavljati sva razumna pitanja, onda ćemo moći brže reagirati, iz trenutka u trenutak i tako preživjeti. Jer, iznenađenja sigurno će uvijek biti, zato je život interesantan; kada bi bio predvidiv, umrli bismo od dosade! Pa bi to bio glavni problem javnog zdravstva – smrt od dosade. A život nije nikada bio predvidiv, ni evolucija ne predviđa, a dok je ovakvog života, relativno slobodnog, neće biti predvidivosti. Osim ako se jednog dana ne pojavi Aldous Huxley i George Orwell s eusocijalnim društvom, kao ono od mrava, tada ćemo postati kao anonimne stanice jednog organizma, izgubiti se kao individue, bit će to meta ili megadruštvo koje će biti programirano. Meni će biti drago da ne živim u tom vremenu koje možda neće ni doći, ali tehnologije se ne razvijaju toliko da pomažu razvoj individue, već da pomažu razvoj društva, države, institucija, da olakšavaju integracije. A što smo više integrirani, to smo manje svoji i slobodni, to smo manje mi, a više beznačajan dio tog metaorganizma. Govorim u ime svojih stanica kojih imam oko 50.000 milijardi, stanica koje su prije dvije milijarde godina bile individue, ovako kao ja, malo manje komplicirane, ali slobodne stanice koje su fijukale okolo i imale svoj život. A sada su dio moje jetre, bubrega, i nitko ih ne vidi osim ako ne koristimo biopsiju i gledamo pod mikroskopom. Dobro je koji put proći takvu filozofiju, da je budemo svjesni, i da imamo motivaciju o nečemu razmišljati, o tome što je glavna tema. A po mom mišljenju, uvijek je glavna tema život ili smrt, to su dva najvažnija događaja kada se život pojavi. Što ćemo raditi, o čemu ćemo razmišljati dok se on ne ugasi. No, kada govorimo o onih jedan posto ili 50.000 umrlih ili rođenih, treba reći kako razmišljati o tome nije uopće lako, lako je kritizirati, a komplicirano je voditi već i svoju obitelj. Kontekst rukovođenja u krizi pomaže nam da budemo civilizirani građani, da ne grizemo jedan drugog, kad ne znamo zašto je tako i nemamo boljeg rješenja, kad s vremena na vrijeme treba malo ustuknuti. Naše su vrijeme i energija ograničeni, imamo izbor što izabrati, raditi u sljedeća 24 sata. Isto je što se tiče Vlade, samo što ona ima obitelj od 4,5 milijuna ljudi. Pa treba imati razumijevanja, ali to ne znači da ne treba kritizirati. Što se mene tiče, kritika je tu da se ustanovi dijagnoza, istinsko stanje stvari. Jer, bez prethodne dijagnoze odakle krećemo, koji su stvarni problemi, ne možemo imati dobru strategiju terapije, djelovanja na nivou društva. Važno je da ostanemo civilizirani ljudi, da upotrebljavamo svoj mozak sve dok možemo, da se uskladimo, budemo na dovoljnoj blizini/udaljenosti jedan od drugog da svoj život možemo živjeti a da ipak funkcioniramo u društvu. To se tiče i ovog problema s COVID-19. Ako idemo u neku akciju, želim znati da sam tu akciju izabrao najbolje što sam mogao, i po efikasnosti i po etici, da u onome što radimo kao individue ne oštećujemo druge, ne uzrokujemo patnju drugih ljudi zato što želimo eliminirati svoju patnju.

Cijeli intervju pročitajte na Večernji.hr.

Ostavi komentar