Uvođenje eura nije pitanje, hoćemo ili nećemo uvesti euro, nego kada ćemo ga uvesti. Jednako tako uvođenje eura nije pitanje koju ćemo monetu nositi u novčaniku, eure ili kune, nego koje su posljedice uvođenja eura za građane i gospodarstvo u Hrvatskoj.
Pitanje svih pitanje je kad dođe dan “D” za konverziju kuna u eure, po kojem tečaju će se zamjena kuna u eure preračunati i tko će za taj tečaj saznati u koje vrijeme. Nije ovdje pitanje hoće li trgovci cijene jogurta ili banana zbog uvođenje eura zaokruživati na višu cijenu, jer svatko prosječno inteligentan zna da hoće. Tko bi radio na svoju štetu i zaokruživao na niže. Na stranu i to što će određeno vrijeme (šest mjeseci cijene biti paralelno iskazane u kunama i eurima) pa jasno je da ćemo biti suočeni s jednokratnom inflacijom radi promjene valute.
Na mnogim odjevnim predmetima cijene su već odavno izražene u kunama, eurima i valutama zemalja u kojima se ti artikli prodaju. Ali poznato nam je da cijene u dućanima plivaju tako da isti proizvod unutar nekoliko dana možete kupiti po višim ili nižim cijenama ovisno o akcijama za koje se odlučuju trgovački lanci.
Pitanje tečaja po kojemu će se mijenjati kune u eure ozbiljno je za sve one koji imaju štednju u kunama ili su zaduženi u eurima s valutnom klauzulom. Posebno nad tim trebaju strepiti ovi posljednji koji su zaduženi u s valutnom klauzulom da se ne ponovi slučaj franak, Zamislite primjer da se kao tečaj odredi osam kuna u kakvu to situaciju dovodi sve one koji su zaduženi s valutnom klauzulom. Preko noći bi im se povećala razina zaduženosti. Na stranu to što će se tečaj navodno znati dvije godine unaprijed. Mala je utjeha onima koji dugoročne kredite otplaćuju desetljećima.
Pitanje tečaja kune u eure otvara prostor za špekulacije s tečajnim razlikama, jer ipak netko će prije znati po kojem tečaju će se mijenjati kune u eure. A za tu povlaštenu informaciju je i dan ranije dovoljno za okrenuti bogatstvo ili propasti.
Promocija uvođenja eura u Hrvatsku je na neki način počela i promocijom knjige Velimira Šonje, u Čakovcu, nešto prije nego je knjiga promovirana u Zagrebu. Velimir Šonje svojedobno je bio izvršni direktor u HNB-u, blizak je bankarskom sektoru i s tog aspekta on je više isticao prednosti uvođenja eura u odnosu na posljedice. Tvrdi da dobrobiti uvođenja eura premašuju troškove njegova uvođenja.
U odgovoru na pitanje iz Međimurskih novina vezano na posljedice uvođenja eura za građane ili firme zadužene s valutnom klauzulom nije želio ići dalje od toga u odgovoru, već da će se tečaj eura znati unaprijed. No naša poanta nije bila histeriziranje oko uvođenja eura, već minimalizacija broja oštećenih.
Promocija knjige Velimira Šonje “Euro u Hrvatskoj: za i protiv”, čija poanta je za uvođenje eura u Hrvatsku počela je od Čakovca. Knjiga je na večeri ekonomije predstavljena u organizaciji mladih Proaktivaca čiju je tribinu moderirala kolumnistica Međimurskih novina Vesna Baranašić Horvat, postavljajući autoru knjige pitanja vezana uz uvođenje eura.
Uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, zapravo i nije dilema, jer put za uvođenje eura se već trasira. Velimir Šonje na tribini je govoreći o rokovima govorio o dvije vremenske trase. Krene li procedura uvođenja eura po ultra brzoj stazi tad bi ga najbrže uveli 2023. godine. no ipak je realnije 2024. godine.
Priča o tome da je kuna precijenjena je jako stara iz 1993. godine ne mogu se sjetiti istraživanja koje bi pokazalo da bi neka valuta bila tako dugo procijenjena, je kad bi bila tako dugo precijenjena nastao bi neki poremećaj, najčešće financijska kriza. Šonje kaže da se zadnjih godina tečaj vrlo malo mijenja i zadnjih godina je vrelo malo intervencija HNB-a na tom tržištu i da je tečaj kune – euro zapravo u određenoj ravnoteži.
Istaknuo je da je tipično da male države primjerice Baltičke zemlje, kao i Slovenija se puno lakše odlučuju na uvođenje eura, jer su one i otvorenije i svakodnevno trguju sa stranim valutama. Pitanje troškova i koristi eura.
Velimir Šonje tvrdi da male države u tome vide više koristi nego troška i zbog toga što nema troškova konverzija valute. U ovom trenutku oko 1,250 milijardi godišnje, odnosno 0,3 do 0,4 posto BDP-a ide na troškove konverzije koji idu mjenjačima, bankama, a kad te konverzije ne bude, završit će na računima poduzeća, odnosno građana. Nakon uvođenja eura očekuje se i pad kamata. Dobit koju HNB transferira u državni proračun će biti veća. S uvođenjem eura HNB se uključuje u sustav Europskih središnjih banaka, čiji je HNB član, ostvaruje dobit u okviru tog sustava i naš guverner sudjeluje u odlučivanju u monetarnoj politici u Europskoj monetarnoj uniji, u kojoj sada ne sudjeluje, iako politika Središnje europske banke jako sudjeluje u određivanju kamata kod nas.
Na tribini je sudjelovao i poduzetnik Franjo Sobočan koji je odgovorio na pitanje kako bi se uvođenje eura odrazilo na njihovu, ali i druge izvozno orijentirane firme.
– Nama izvoznicima je uvođenje eura zanimljivo što prije. Ako 0,7 posto troškova konverzije primijenite na 100 milijuna nečijih godišnjih prihoda, znači da 700.000 kuna završi u konverziji. To nije mali trošak, kazao je Sobočan. Osvrnuo se i na precijenjenost kune.
– Kao izvoznici imamo svoje mišljenje o tome. Mi uvijek mislimo da je kuna precijenjena i to barem 5 posto. Po toj računici na 100 milijuna nekakvog izvoza, to je 5 milijuna kuna godišnje, a na razdoblje do 10 godina to je 50 milijuna kuna. Zato je naš interes kao izvoznika da što prije uđemo u eurozonu iz ova dva spomenuta razloga, troškove konverzije i našeg viđenja precijenjenosti kune, rekao je Sobočan.
