7 C
Čakovec
Petak, 29 ožujka, 2024

TIHANA FUSS DEŽELIĆ: Ostvarila sam svoj san u SAD-u!

Šenkovčanka Tihana Fuss Deželić, kemičarka i znanstvenica, uspjela u američkom poslovnom svijetu na ponos i čast svojeg zavičaja. Nakon završetka čakovečke Gimnazije i zagrebačkog PMF-a, magisterij i doktorat znanosti iz keramičkog inženjeringa Tihana Fuss Deželić stekla je u Americi. Istraživanja na staklu stipendirala joj je NASA, a danas radi u tvrtki u kojoj samo u sektoru istraživanja radi oko 3700 ljudi! S Tihanom je ovog ljeta u Americi razgovarao njezin školski kolega Siniša Golub i donosimo ga u cjelosti. Kada s nekim osam godina dijeliš osnovnoškolske klupe i svakodnevnu radost odrastanja u malom međimurskom mjestu, tada susret nakon mnogo vremena, makar i na drugom kraju svijeta, naprosto dođe kao nešto sasvim normalno. Tihana Fuss Deželić rođena je u prosincu 1976., što nas je zajedno stavilo u isti razred osmoljetke u Šenkovcu. Kroz prva četiri razreda vodila nas je njezina majka, učiteljica Jelena Fuss. Nakon osnovne škole putovi nam se razdvajaju. Tihana upisuje čakovečku Gimnaziju, ratnih devedesetih još uvijek jedinu gimnaziju u Međimurju, pa zatim kemiju na zagrebačkom PMF-u. Vođena sudbinom, ili svojom potragom za snovima, tik nakon obrane diplomskog rada odlazi u Sjedinjene Američke Države. Put nam se ponovno preklopio ovog srpnja, kada me istraživački rad odveo do gradića Stow u američkoj saveznoj državi Ohio, na rubu nacionalnog parka Cuyahoga Valley. Iako se nismo vidjeli više od petnaest godina, američki Dan nezavisnosti (4. srpnja) proslavili smo kao da te vremenske praznine nije ni bilo. Osim pretresanja sjećanja iz djetinjstva, bila je to idealna prilika za intervju s našom Međimurkom koja je uspjela u dalekom svijetu, svojem rodnom zavičaju na ponos i čast. Tihana i dalje izvrsno govori hrvatski, kao i njezine dvije kćerke, rođenjem Amerikanke, ali korijenima Hrvatice. A nije zaboravila ni međimursku kuhinju… ** Odmah u poantu. Tihana, jesi li ostvarila svoj američki san?* – Ostvaren je moj san! E sad, je li to američki san ili nije, ne znam, ali moj san je ostvaren i ostvaruje se još i dalje. Ponajprije je ostvaren moj tinejdžerski san, no odrastanjem stvaraš druge snove, i sada se ganjaju ti novi snovi. Moj san još iz vremena studiranja na zagrebačkom PMF-u bilo je stvaranje produkta koji će netko negdje kupiti, nešto što će nekomu biti korisno, proizvod za koji će netko htjeti dati novac. I nije pritom bilo bitno što, nego je to naprosto bio cilj ili san. S obzirom na to da govorimo o devedesetim godinama u Hrvatskoj, to je bio ambiciozan san, pogotovo ako si student na PMF-u. No odlaskom u Ameriku on je postao stvarnost. Izum je ostvaren, napravljen je produkt koji je i patentiran, prodan na tržištu na kojem se još uvijek prodaje kao komercijalna roba. Konkretno, to su keramičke kuglice za naftnu industriju, uz čiju se primjenu poboljšava proizvodnja nafte i plina. ** Ovako sažeto u nekoliko rečenica to zvuči prilično jednostavno, no put nije bio lagan, zar ne?* – Naravno, svemu tome prethodio je dodiplomski studij u Zagrebu, pa magisterij i doktorat znanosti iz keramičkog inženjeringa u Americi. Moja istraživanja na staklu stipendirala je NASA, a rad je bio usmjeren na istraživanje utjecaja visokih temperatura i tlaka na kristalizaciju u staklu. Ta istraživanja kasnije sam nastavila u francuskoj tvrtki Saint-Gobain, u čijoj američkoj podružnici danas radim na tzv. proppants, kuglicama koje se koriste duboko pod zemljom u procesu hidrauličkog frakturiranja. Ali, samo fundamentalna znanost nije dovoljna za kreiranje produkta. Treba poznavati i tržište, znati što radi konkurencija, koje su potrebe krajnjeg korisnika produkta, pa na temelju svega toga napraviti proizvod. Ukratko, znanstvenik treba poznavati tržište, ekonomiju i načine ponašanja novca. To sve u kolopletu stvara produkt. Naime, znanost stvara izum, ali izum nije produkt sve dok u perspektivi nemaš cijelu ekonomsku sliku svijeta u kojem želiš prodati isti. ** Znači, radom u privatnoj tvrtki trebala si svladati i druge vještine koje nisi studirala, ali koje su u Zapadnom društvu nužnost da bi bio lukrativan za tvrtku? Jesi li zbog svega toga napredovala u karijeri?* – Postoji nešto što se zove ‘invention’, za razliku od ‘innovation’. ‘Invention’ je kada imaš ideju i možeš ju patentirati. ‘Innovation’ je kada se ta ideja pretvori u nešto što je produkt za prodaju, koji se koristi i poboljšava druge aspekte biznisa. Moj početni san izgledao je teško ostvariv, no nakon što sam ga ostvarila pitala sam se: Što dalje? Osnovna znanost, kemija, još je uvijek značajan dio moje karijere, ali sada puno više radim i na ekonomskim analizama tržišta kako bih što točnije odredila cijenu proizvoda za krajnjeg kupca, tako da na kraju procesa proizvod bude lukrativan za moju tvrtku, ali i konkurentan na tržištu istovjetnih proizvoda. Jer, proizvod mora isplatiti i sve troškove koji su u njega uloženi tijekom faze istraživanja. U deset godina rada u Saint-Gobainu napredovala sam sukladno svojim sposobnostima i zalaganju. Treba znati da je to velika tvrtka u kojoj samo u sektoru istraživanja radi oko 3700 ljudi! Kada imaš talent i potrebnu aparaturu na raspolaganju, krajnje je pitanje kako ćeš svojem poslodavcu donijeti zaradu? Return on investment ili analiza povrata uloženoga u Zapadnom je svijetu prilično važna stvar. Moj izum pomogao je tvrtki i industriji u cjelini, pa se to odrazilo i na moje napredovanje. ** Bi li sve to bilo moguće da si 2000. ostala u Hrvatskoj?* – Ovakvu karijeru ne bih ostvarila u Hrvatskoj, barem je u ono vrijeme nisam nazirala u sektoru primijenjene znanosti. Možda sam mogla ostati na fakultetu, ali primijenjena znanost u mojem se slučaju u ono vrijeme mogla prakticirati samo u Plivi ili Institutu ‘Ruđer Bošković’. U tom smislu zadovoljna sam svojim životnim izborom, koliko god tranzicija iz Hrvatske u Ameriku bila izazovna. Tek sam prvu noć u Americi skužila gdje sam, kakav sam korak napravila i spoznala da sam odsad nadalje ovisna sama o sebi, o svojim logističkim i drugim sposobnostima. ** Talent, upornost, ‘kliker’, znanje stranih jezika – sve su to apsolutno nužni preduvjeti da bi danas bila tu gdje jesi. No Hrvati, a posebno Međimurci, vjeruju da su jako snalažljivi, da bi se u svakoj situaciji znali snaći bolje negoli drugi. Jesu li ti međimurski mentalitet radišnosti i općeslavenska vještina snalažljivosti bili od kakve koristi? Ili je to ipak pusta fama u američkom kontekstu u kojem se miješaju svi kulturološki krugovi ovog svijeta?* – Da samo Međimurci imaju odliku radišnosti, to ne bih mogla tvrditi. Da jest korisno, to je nedvojbeno. Moć brze logike, povezivanje stvari, strateško razmišljanje i planiranje svakako pomažu. Iskreno govoreći, svijet je ipak malo veći od našeg Međimurja i Hrvatske, i reći da samo Međimurci imaju te karakteristike ne bi bilo točno. Ima puno snalažljivih ljudi, a u Americi su svi jako radišni. Iako ne volim generalizirati, imam dojam da se Hrvati vole jako puno žaliti. Nikada ništa ne valja i svi se žale, a svaka je analiza napravljena na jako negativan način. Premalo se pažnje pridaje onomu što valja, već se svi fokusiraju na ono što ne valja, što onda u zatvorenom krugu promovira tu jednu negativnost i sve se dalje fura na nju. Vrlina je biti pozitivan i ostati pozitivan te težiti rješavanju problema. Bitno je na problem gledati kao na izazov, a ne kao na mogućnost kuknjave. ** Što se tiče privatnog života ovdje u Americi, sa suprugom Vanjom imate dvije kćeri od sedam i jedanaest godina. Obje su vrhunske plivačice u svojim dobnim skupinama, jer Vanja je danas plivački trener koji je svojednobno i sam bio vrhunski plivač. Kako se zaposleni roditelji bez direktnog baka-servisa nose s odgojem djece u užurbanoj Americi? Jer, kao što si i sama rekla, ovdje se puno radi, a i aktivnosti izvan radnog vremena oduzimaju dosta energije. Može li se u Americi imati vremena za sebe i svoje osobne ‘gušte’?* – Uvijek ti je sve kako si napraviš, bilo gdje u svijetu. Ja osobno imam fleksibilni radni raspored, radno vrijeme mi je od šest ujutro do tri popodne. Nakon posla ostaje dovoljno vremena za obitelj i dječje aktivnosti, kao i za komunikaciju s prijateljima. Day-care, neka vrsta američkog vrtića, nije baš jeftina opcija, ali ako su roditelji zaposleni, a nema baka-servisa, tada je taj vrtić optimalan izbor. Ipak, obje bake i djedovi boravili su preko ljeta kod nas i bavili se svojim unukama, tako da je i to puno pripomoglo tijekom njihovog odrastanja. Redovno se čujemo Skypeom, pa naši roditelji i na taj način ostaju uključeni u život i stasanje svojih američkih unuka. ** Kćerke su američke državljanke samim rođenjem na tlu SAD-a, ti i suprug također ste dobili državljanstvo. Malo je vjerojatno da ćete se ikad trajno vratiti u Hrvatsku, jer Amerika ipak pruža sijaset mogućnosti, kako poslovnih, tako i privatnih. Gdje se vidiš u nastavku života, imaš li već neki plan dokad ćeš raditi?* – Dokle je god mozak u stanju učiti, ja želim učiti. Otkrivati, spajati, biti znatiželjna, to je moj veliki pokretač. Ako radiš neki posao koji ne voliš ili u kojemu nisi ostvaren, u kojemu ne uživaš, tada si možeš projicirati neku granicu do koje ćeš trpjeti i nakon toga okrenuti novi list. Kod mene je slučaj da radim ono što volim i želim raditi. Ja upravo volim ići na posao i svaki dan na poslu meni je novi izazov, makar i na mojem poslu postoje problemi. Ali, to su uvijek novi izazovi koje treba rješiti, nova pitanja koja treba postaviti i odgovore što ih treba iznjedriti. Dokle god postoje pitanja, dokle postoje istraživački izazovi i nove stvari za otkrivanje, ide se dalje. O mirovini još ne razmišljam, pa tek sam na pragu četrdesete. ** Američka potraga za srećom, tzv. pursuit of happines?* – U svačijem životu postoje dobre i loše stvari. Cilj svakoga je da bude sretan na neki svoj način. Ja sreću ne tražim u ostvarenju idealnih ciljeva i nekom savršenstvu ili prestižu. Tijekom životnih uspona mislim da je bitno prepoznati sreću na svim stankama, izazovima i padovima dok se penješ prema cilju. Za mene kao kemičarku prava i istinska sreća, ona koja čovjeku daje mir i svakodnevno zadovoljstvo, nije neko idealno stanje, već je u biti jedan equilibrium, ravnoteža,‘Equilibrium of Happiness’. I tomu ja težim – naći i prepoznati sreću svaki dan kroz balans dobrih i loših stvari koje čine naš život. Na kraju dana, svaki dan, doslovce sam zahvalna što sam ovdje, što se sve skupa poklopilo na način na koji jest – da sam došla ovamo i uspjela bez veza, samo svojim trudom i radom. Zahvalna sam za Vanjinu svakodnevnu podršku i curice, za to što grade svoju budućnost u okolini beskrajnih mogućnosti. ** Vidim da si vitalna, odnosno da nisi poprimila ‘američka obilježja’ u obliku velike kilaže, odnosno pretilosti. Uvjerio sam se da, kao prava Međimurka, još uvijek dobro kuhaš, a za doručak si ‘zvordala jajca’… U čemu je kvaka te prekomjerne kilaže kod stanovništva SAD-a?* – Što se tiče debljine kod Amerikanaca, na engleskom bi se to reklo: ‘bimodal distribution’. Postoje ljudi koji su u jako dobroj formi, koji trče i bave se sportom, hodaju u teretane i mjere svoje kretanje pomoću svakojakih aplikacija. A postoje i ljudi koji to ne rade. Vrlo mali broj je u sredini, dakle, ili si fit ili si jako debeo. Ovdje postoji velika inicijativa da se pretilost riješi putem, primjerice, programa prehrane u školi. Jer, najlakše je konzumirati brzu hranu koja je puna šećera i masnoća, a to pak uzrokuje debljinu, pretilost i povezane zdravstvene probleme. Amerikanci to prepoznaju kao problem i to je prvi korak k rješavanju problema. Primjerice, nekada u restoranima brze prehrane nije bilo informacija o kalorijskim vrijednostima hrane i pića, a danas je to sasvim uobičajeno, što je veliki pomak prema zdravijem načinu života. Ja se trudim pripremati jela kod kuće i hraniti svoju obitelj zdravo.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE