Što mislite koliko informacija može primiti ljudski mozak? Kad bi to bilo mjerljivo nekom mjernom jedinicom, vjerojatno bi se iznenadili količinom podataka koje svako ljudsko biće može "usisati", obraditi i naposljetku uskladištiti. Kad je našem mozgu dosadno on postaje gladan, žedan, pa čak i pospan. U takvim "kriznim" situacijama odmah počne smišljati načine kako da nas pokrene i aktivira. Nemojte misliti da mozak ne prati tekovine civilizacije i suvremena tehnološka dostignuća. Bez brige, sve on to uredno zapisuje. Stoga i sve više i raste količina hrane kojim ga  trebamo namiriti.

U doba karnevala i Međimurci hodočaste. Kao turisti i posjetitelji odlaze uživo doživjeti raskoš kostima u Veneciji. Odlazi se u Samobor ili Rijeku, a tko si može priuštiti s veseljem će protegnuti nožice “preko bare” do svjetskih centara karnevala u Brazilu ili na otočje Trinidad i Tobago, koje ima jedno od ponajboljih karnevalskih fešti. Hodočasti se i u Sloveniju. Mnogi od nas se sjećaju dana djetinjstva kada smo odlazili u nama obližnju fašničku destinaciju Ptuj, gdje su nas dočekivali živopisni i bučni ptujski Kurenti. S godinama je ptujsko kurentovanje preraslo u jedno od ponajvećih etnokulturnih događaja u ovom dijelu Europe. Ove godine je Ptuj u danima fašnika organizirao i popratne programe EtnoFest i ArtFest, kako bi namamio što više posjetitelja. A gdje su turisti, tu je i novac, odnosno dodatna potrošnja i zarada. U povorci je nastupilo više od 4.000 tradicionalnih likova iz 10 država, pa i naše lafre iz Turčišća, “čaplje i snehe” iz Podturna i svetomartinski krampusi.

Za veljaču kažu da je kreveljača (dolazi od riječi "kreveljiti se", što bi značilo praviti ružne, smiješne, nepodobne grimase i geste). A kako i ne bi bila kad pršti od prilika i mjesta za kreveljenje. Prigoda, gdje vam baš nitko neće zamjeriti tu radnju, jest maškarada. Štoviše, kreveljenje u fašenskoj povorci može biti presudno za vaš impresivniji dojam, pojavnost i zapaženost. Pustite maštu na volju. Oslobodite svoje unutarnje strahove i iskoristite ovaj jedinstveni godišnji običaj i pustite svoje “zločeste pse” na slobodu! Možda čak osvojite i nagradu za najgrimasu i najkreveljački nastup. Ukoliko je nagrada financijske prirode, vaš se novčanik i/ili ego neće pobuniti.

Bärbel Mohr u knjizi “Narudžbe iz svemira” iznosi zanimljivu priču pod nazivom “Dvorana tisuću ogledala”. Donosimo je u cijelosti jer je vrijedna toga: “U jednome hramu nekoć je postojala dvorana s tisuću ogledala. Jednoga dana u hram je zalutao pas koji je dospio u tu dvoranu. Odjednom, suočen s tisuću odraza u ogledalu, pas je počeo režati i lajati na svoje tobožnje neprijatelje. Oni su mu tisućustruko pokazivali zube i lajali na njega. Na to se pas još više razbjesnio. To ga je na koncu dovelo do tolika prenaprezanja da je u svojoj uzbuđenosti uginuo. Nakon nekog vremena u istu je dvoranu zalutao neki drugi pas. I on je mislio da je okružen tisućama sebi sličnih. Veselo je zamaho repom, na što mu je tisuću pasa odmahivalo i veselilo se s njime. Pas je veselo i ohrabreno napustio hram”.

Kakvu razglednicu našeg grada odašiljemo kad nam stranci dođu u Čakovec? Možemo li se mi Međimurci ponositi gradskim izlozima, parkovima i vizurama grada? Možemo, jer smo najuređeniji, što prepoznaje struka, pa nam dodjeljuje “Zelene cvjetove“. Ipak, u razgovoru s gostima našeg grada, posebice strancima, ispliva na površinu zapažanje i njihov dojam: Čakovec je kulturno “mrtav” grad. Pa nas to pomalo zaboli, “zapika u herz” i gotovo se s nevjericom i sami zapitamo: zar nije “Čakovec gradić mali, u kojemu nam niš’ ne fali” (sjećate se te pjesme?). I to kažu mladi stručni ljudi, kojima je kultura profesija. Hm ... jesmo li mi Čakovčanci u svojim glavama posložili nekakav kulturni botoks stvarnosti, pa nam jedan takav iskaz otvara oči i budi nas iz sna? Ili je istina drugačija?