Piše: Tomislav Novak

Mlaka reakcija na gašenje Vjesnika, čak zlurado prihvaćena od strane kolega iz branše, a naročito od nacionalnih dnevnih listova, govori vrlo mnogo o stanju u medijima i novinarstvu. Vjesnik nakon 70 godina izlaženja te nakon 20 godina ignoriranja od vlasnika Republike Hrvatske preko Narodnih novina d.d. nadomak je svoje eutanazije. Vjesnik fizički ustvari ne postoji već dugo, još od njegova odvajanja Vjesnika d.d., danas poznatije kao tiskare Vjesnik.
List Vjesnik bio je institucija koja je predstavljala posljednji bastion novinarstva u Hrvatskoj, no to ju je i dotuklo. Zbog držanja statusa institucije, nije bila profitabilna, već je živjela od stare slave. A novinari, oni su također tome krivi jer su po svojoj osnovi više socijalne duše negoli kapitalističke i nisu reagirali kad je list Vjesnik pravno ostao samo ime, bez tvrtke i vlasništva. Teško je reći da je ideja o gašenju Vjesnika nova, ili da je nekoga trebala iznenaditi izjava ministra Slavka Linića. No, razlog njegovog gašenja je više nego barbarski, zbog toga se vjerojatno i odgađao toliko dugo, umjesto da se radilo na njegovoj profitabilnosti. Naime, ako se zbog neprofitabilnosti gasi najstarija tiskovina u državi, i to još u indirektnom državnom vlasništvu, zašto onda ne bi ugasili i državu zbog neprofitabilnosti?
Ideja “državnih novina“ mnogo je veća od postojanja nekakve poslušne redakcije, čiji se novinari neće baviti žutilom i aferama. To je ideja postojanja novina u čiju se informaciju uvijek možete pouzdati. Koja prenosi ideje i postupke države. Zbog čega bi i jedna vlast odlučila prestati sufinancirati novine u kojima će uvijek moći dati realne činjenice o sebi i svojim postupcima?
Tajna je u političarima, u preuzimanju odgovornosti, u načinu na koji svaka naša vlada vodi vlast. U ideji da ne moraju obrazlagati svoje postupke kad ih čine, ili ih obrazlažu na način na koji se vjeronauk predaje djeci. Vjesnik bi svoju nakladu trebao bazirati na ozbiljnim intervjuima s ozbiljnim političarima koji vode ovu državu. S ozbiljnim gospodarstvenicima, koji kroje životne sudbine svojih radnika. Međutim, takvih političara nemamo, a ni gospodarstvenici sami ne žele preuzimati ovako važnu javnu ulogu, osim dok pregovaraju s Vladom ili bankama o odgodama ili otpisu plaćanja.
Svakome od njih više odgovara davati intervjue u privatnim medijima, jer ih tada mogu lakše demantirati. Ako daješ intervju u vlastitoj novini, za koju znaš da neće izokretati tvoje riječi, ispadaš budala ako ih kasnije demantiraš. A ni jedan političar to ne smije. Naročito ako govorimo o fer intervjuu, pa političari ne bi smjeli utjecati na pitanja novinara, već odgovarati na njih. Još više političarima odgovara da novinari sami hvataju njihove izjave, i od toga rade senzacionalističke vijesti, jer tada je još lakše prozivati novinare da su izjavu uzimali iz konteksta (a kontekst je nepoznat, jer ga prešućuju). Za primjer može poslužiti recimo izjava našeg premijera Milanovića: “Tek će se za godinu dana vidjeti što smo napravili“. Izjava koja ne znači ništa, ne obrazlaže ništa, već zaziva vjerovanje da su oni možda učinili nešto dobro. Čisti vjeronauk. Mjesto mu je u crkvi, a ne u Saboru.
Vjesnik bi trebao obrazlagati razloge zbog kojih je Milanović dao takvu izjavu. No to ne postoji u nas, ni u glavama političarima, a čini se ni u našim novinarskim glavama. Vjesnik je trebao održati tu ideju na životu, no sami političari izbili su mu iz ruku njegovu ulogu informatora o državnoj politici. Izgubio je tu ulogu i vlastitom krivicom. Jer izgubio ju je bez borbe.