Branimir Bunjac, međimurski zastupnik Živog zida, svježe je lice u hrvatskom parlamentu – Saboru. Tamo ga je, kao i njegove kolege, doveo aktivizam: zalaganje za blokirane, ovršene i deložirane građane. Bio je naš najupečatljiviji političar u prošloj godini. Bez dlake na jeziku suprotstavljao se premijeru Andreju Plenkoviću u Saboru.
“Tijekom rasprave o povjerenju Vlade Plenković me upitao tko sam ja i otkuda sam ispao. Konstatirao je da nije za mene nikada čuo niti me je ranije vidio, pa se čudio tko uopće glasa za Živi zid. Nema ničega neobičnoga u njegovim izjavama. Naime, u vrijeme Domovinskoga rata bio sam dobrovoljac na prvoj crti bojišta, a Plenković se liječio od anemije. Logično je da se nismo mogli ni sresti ni vidjeti u to vrijeme. Kasnije sam studirao povijest i postao doktor povijesnih znanosti u vrijeme dok je isti gospodin tumarao po hodnicima središnjice HDZ-a pokušavajući se uhljebiti u nekoj sinekuri”, objavio je nekoliko dana kasnije Branimir Bunjac, saborski zastupnik Živog zida, na svojem Facebook profilu i odgovorom pokupio simpatije ne samo članova Živog zida, već i brojnih drugih građana, posebice nenaklonjenih birača, vladajućem HDZ-u.
Odlučili smo predstaviti njegovo viđenje politike iz saborske perspektive i razmišljanja gdje Živi zid vidi mogućnost da se poboljša standard građana. Počeli smo od toga kako kao novi zastupnik vidi sadašnju garnituru političara.
– Doživljaj stvarnosti vladajućih političara obično završi već kod Kamenitih vrata. Ne samo da ne shvaćaju niti ih ni ne zanima kako žive prosječni građani. Oni su u svojim autima, na svojim tepisima, u finim restoranima i ne mogu shvatiti kakve muke proživljava jedan veliki dio građana. A prema istraživanju Ekonomskog instituta njih 75 posto mora posuditi novac od prijatelja, rodbine ili od kreditora da bi progurali mjesec, da bi pokrili osnovne egzistencijalne troškove. Toliko puta smo im mi iz Živog zida govorili da ljudi kopaju po smeću, da su djeca gladna, ali oni nam na to odgovaraju podsmijehom.
Da bih bio u kontaktu s realnošću, namjerno Zagrebom hodam pješice. Dnevno sretnem barem 20 prosjaka ili ljudi koji kopaju po smeću. Vidim brojne beskućnike koji navečer zauzimaju sve klupe i podzemne garaže. Neki nemaju ni cipele. To nisu klošari, već ljudi koji ne mogu pronaći posao nakon otkaza ili su deložirani zbog ovrha. Živimo u bogatoj zemlji, a naši građani žive kao u kamenom dobu.
Milijun ljudi, ako računamo i članove njihovih obitelji, živi u blokadi zbog kojih ne mogu mirno spavati. Jezivo je ne znati što ćete sutra doručkovati, kako ćete djetetu platiti maturalac ili školsku kuhinju, staviti poklone pod bor kada su blagdani. To je izluđujuće. Ljudi zbog toga izgube razum. To je razlog zašto iseljavaju, a oni koji ostaju zbog starosti im to odobravaju.
*I što nam je onda perspektiva? “Spaljena zemlja” zbog mladih koji će napustiti zemlju, a stari biološki nestati?
– Ljudi se trebaju odlučiti na izborima zaokružiti promjene. Problem je što su mnogi građani svjesni da Vlada ne radi dobro, službeno njih 77 posto, ali će ih na izborima uvijek spremno podržati. To je razlika između znanja i spoznaje, kao kad recimo čovjek zna da je pušenje štetno, ali i dalje puši. Nema usklađenja između misli i djela. Živi zid trenutno podržava oko 12 posto birača, nadamo se da će nam se uskoro pridružiti i drugi građani. U biti nam nedostaje još malo, jer studije pokazuju da kad dosegnete 15 posto, tada se dešava „domino“ efekt, nakon toga više nemate limita.
*Građani podržavaju i žele nove snage, traže treći put. Polagali su nade u Laburiste, ORaH, Most, sada Živi zid, međutim ta podrška se u pravilu rastopi?
– Jedna izreka Stjepana Radića kaže: „Ne može grana dugo živjeti bez svog stabla.“ Takva „odrezana grana“ bili su neki od nabrojenih. Nisu bili autentični. Lesar je osnovao Laburiste istupivši iz HNS-a kad je već bio saborski zastupnik. Ista je stvar s Mirelom Holy koja je izbačena iz SDP-a i ustvari je bila prisiljena osnovati ORaH. Brzo se pokazalo da je u duši i dalje SDP-ovka kad je podržala Josipovića za predsjednika. Za nju je dakle problem bio Milanović, a ne politika koju vodi SDP. I Laburisti su koalirali sa SDP-om i zato se nisu mogli održati na duže staze. MOST-ovci su se kompromitirali koalicijom s HDZ-om u dva navrata.
Živi zid je krenuo od nule. Umjesto da „režemo grane”, „posadili smo sjeme“ i krenuli ispočetka s potpuno novim ljudima, bez ijedne kune u džepu. Mukotrpno smo napredovali, ali znali smo da sve što se stekne borbom i radom, da će to biti trajno. Sad već postojimo 6 i pol godina i želimo vlastitu vladu. Da smo htjeli, već smo mogli biti na vlasti i na nacionalnoj i lokalnoj razini. Međutim, nas zanimaju istinske promjene, kao i veliku većinu hrvatskih građana, a ne vlast koja je sama sebi svrha.
*Ima li onda nade za nas?
-Nada itekako postoji, stvari se vrlo brzo mogu dovesti u red. Samo da se provede zakon o ukidanju HRT pretplate, koji upravo predlažemo, ljudi bi slavili, a kamoli tek da se provedu krupnije reforme. Kad sam došao u Sabor, pozitivno sam se šokirao kad sam shvatio koliko je Hrvatska bogata i zato je doista nevjerojatno da mnogi građani žive u siromaštvu. Rekli bismo – a gdje je naš novac? Primjerice banke u Hrvatskoj imaju imovinu vrijednu 400 milijardi kuna. One svake godine samo na naknadama, ne kamatama, naplaćuju 5 milijardi kuna, što predstavlja 1,5 posto hrvatskog BDP-a! Te naknade se drugdje ne naplaćuju. Jedna RBA ili Erste ne može u Austriji naplaćivati naknade koje naplaćuje u Hrvatskoj. I kamate su u Hrvatskoj puno veće, a što je još gore, banke dan-danas naplaćuju nezakonite kamate što je dokazano pravomoćnom sudskom presudom. I sve im to država dozvoljava!
Kad je Živi zid predložio da se bankama naplaćuje porez od samo 0,6 posto, odmah su se svi „propeli“ na stražnje noge. U svim drugim državama Europe postoje porezi na banke, ako ništa drugo, porez na transakcije, a kod nas niti to.
Vlada nema hrabrosti uzeti onima koji imaju, ali je zato htjela građanima uvesti porez na nekretnine u visini od 2 posto, bez obzira na to što smo već teško porezno opterećeni. Za HDZ su očito banke siromašne, a ne građani.
*Što nudi novoga Živi zid kada su u pitanju rješenja za izlazak iz krize?
– Rješenja za izlazak iz krize su u biti uvijek jednostavna. Samo da se smanje nezakonite kamate već bi kreditno zaduženi građani imali 500 do 700 kuna više mjesečno za osobnu potrošnju. Svaki račun koji platimo za kavu ili kruh predstavlja nečije radno mjesto. Ali, umjesto da damo novac građanima, dopuštamo da ga banke i strane korporacije iznose iz zemlje. Umjesto kod nas, otvaraju se radna mjesta u Njemačkoj. Ironično je da su hrvatski radnici u Njemačkoj ustvari plaćeni hrvatskim novcem!
Obilujemo prirodnim resursima, pogodnom klimom, zemljom, morem, vodom po čijim smo izvorima treći u Europi. Imamo infrastrukturu i ljude. Šteta je da su svi ti resursi stavljeni u funkciju bogaćenja jednog uskog sloja ljudi. Kod nas je 99 posto banaka u stranom vlasništvu, s izuzetkom HPB-a i HBOR-a. Energetski sektor je predan strancima. Hrvatska u 21. stoljeću nema optičku mrežu u svom vlasništvu, zbog čega uz Kosovo imamo najsporiji internet u Europi. Te se stvari moraju mijenjati.
Porezno opterećenje građana je ogromno. Doprinosi na plaće iznose 27 posto, za PDV dajemo 25 posto, plaćamo prirez, trošarine na gorivo, vozila, šećer, kavu, cigarete itd., naknade za legalizaciju objekata, izdavanje dokumenata, školarine… Od plaća nam ostaje svega 20 posto novca, sve drugo nam uzmu.
Zamislite da oporezujemo banke, prestanemo plaćati naknade i nezakonite kamate, već bi se oslobodilo minimalno desetak milijardi kuna za građane, a da nismo dizali BDP ili proveli ijednu reformu.
Ili uzmimo slučaj Hrvatske narodne banke, koja je u biti mjenjačnica jer daje kune isključivo kad se država zadužuje za eure. Ona trenutno čuva 17 milijardi kuna zadržane dobiti. Meni uopće nije jasno zašto je zadržana, a dovoljan je samo potpis premijera i novac je za nekoliko minuta na računu Vlade. Dajem na maštu vašim čitateljima što bi se sve sa 17 milijardi kuna moglo napraviti. Za usporedbu, besplatna kuhinja za sve učenike u Hrvatskoj koštala bi 400 milijuna kuna godišnje. Znači, s dobiti HNB-a mogli bismo sve naše učenike hraniti sljedećih 40 godina!
Treba popraviti i položaj umirovljenika. Mnogi primaju po 500 ili 600 kuna, a neki su bez ikakvih mirovina. Čak i ako ste 40 godina radili, mirovina vam je često 1600 kuna. Tko može živjeti s tim novcem? To su stvari koje će morati doći na dnevni red politike, i koje za građane smatraju važnim Živi zid i Branimir Bunjac.
Moramo promijeniti stvari tako da svaki građanin osjeti poboljšanje u društvenoj klimi i da ima više novca u svom džepu. Želimo da se vrate oni koji su otišli iz zemlje. Iseljenici nam često pišu i žalosni su što su morali otići, ali nisu imali izbora.
(Božena Malekoci-Oletić, foto: Z. Vrzan)
