Golemo mnoštvo znanih i neznanih lica, mnogobrojni štovatelji djela i lika Elizabete Toplek Tete Lize danas u nedjelju 13. kolovoza , dan nakon što je preminula, ispratili su je na posljednji počinak na mjesnom groblju u Donjoj Dubravi.
S puno pijeteta, vrlo dostojanstveno, bez nepotrebnih govorancija s pjesmom koju je čekajući svoj odlazak zahtijevala i koja joj je život značila ispraćena je na neko novo putovanje.
Saša Štefić Sale uz pratnju tamburaša njene obožavane dobravske KU „Seljačka sloga“ otpjevao joj je njenu omiljenu „Dok sam snočka išla dimo“.
…Ti si dragi sam počival
Ali mene k srcu imal
Došla bu i ta vurica
Kaj bum tvoja grličica…
Stih je to koji doslovce opisuje ono što se dogodilo. Elizabeta je došla svome dragome, pokojnome suprugu Viktoru. Susret je to na kojega je čekala dva desetljeća.
Cijela Dobrava i mnogi Međimurci ispratili su svoga slavuja sa suzama u očima i knedlom u grlu. Došli su joj svi koje je ova međimurska ambasadorica osobito cijenila.
Bili su tu najistaknutiji članovi ansambla LADO, predstavnici Hrvatskog radija,Pinkleca, Cinkuši, Žiga i mnogi drugi ne samo iz svijeta glazbe i umjetnosti, narodnog stvaralaštva već i gospodarstva i politike.
Otpratili su je i njeni dugogodišnji prijatelji međimurski župan Matija Posavec, te njegova zamjenica Sandra Herman i zamjenik Josip Grivec, načelnik općine Donja Dubrava Marijan Varga i Ladislav Gujaš, u ime hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj kojoj je često pjevala.
Teta Liza je bila vrlo druželjubiva, izvrsna domaćica koja je u svom domu u Donjoj Dubravi mnoge ugostila. Posljednji put veliko društvo među kojima i prethodno spomenuti Posavec, Heman i Grivec okupila je u studenom lani slaveći svoj 92. rođendan. Uvijek se htjela pokazati kao prava domaćica i ugostiti svoje goste kak se šika pa je inzistirala da im se ponuđeno jelo servira u porculanske tanjure. Bila je jako nezadovoljna jer ih zbog svoje fizičke slabosti nije bila u stanju ugostiti kako si je zamislila već im je jelo bilo posluženo u plastičnim tanjurima. To je za nju, ispričala nam je njena družica Božica Kivač, koja je s njom bila najbliža, bilo prestrašno. Nije si mogla naći mjesta. Ipak zdravica se nazdravljala iz plastičnih čaša uz njenu neizostavnu: Pij, nigdor neznaš dal se buš zutra zbudil i iz pjesmu “Sedi si kraj mene stari moj pajdaš”.
Otišla je velika samouka umjetnica, vrijedna čuvarica međimurske narodne baštine. Svojom pjesmom dala je dublji značaj glazbenom izričaju svoga zavičaja. Popularizirala je međimursku popevku koju je strastveno ljubila i bila joj privržena, za koju je rekla da je istodobno lijepa i tužna, najljepša na svijetu.
Međimurska popevka joj je bila vu srcu i saki reči. S njom je živjela i bila bi zadovoljna što je s njom i ispračena na posljednji počinak.
