15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Martin Jakopić: Terbotz pretvorili u pravi vinski hram s dvanaestak vrsta vina!

Pradjed Filip Jakopić, porijeklom iz okolice Krapine, proizveo je početkom dvadesetog stoljeća, 1908. godine, prvu vinsku kapljicu u obitelji Jakopić u Železnoj Gori.

No tek odlukom Martina Jakopića u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, obitelj Jakopić iz Železne Gore postaje jedna od najcjenjenijih proizvođača vina u našem kraju. Danas u proizvodnji vina sudjeluju tri generacije obitelji Jakopić, a uz djeda Martina posebno sin Branimir te unuci. Obitelj se ponosi brojnim medaljama za svoja vina, a posebno Dekanterovom platinastom medaljom iz Londona vina od izborne berbe prosušenih bobica 2015. godine, a za vrhunsko vino Pušipel Prestige iz prosušenih bobica pušipela 2018. godine stigla je i zlatna medalja.

Martin Jakopić je kao vizionar posebno zaslužan i za veliki projekt uređenja dvorca Terbotz u pravi vinski hram s dvanaestak vrsta vina obitelji Jakopić.  

Rođen je 3. studenoga 1939. godine u Železnoj Gori u poljoprivrednoj obitelji. Kako bi stekao zanat, otac ga upućuje u školu za zidara u Ljubljanu. Po završetku škole otvara zidarski obrt u 1967. godine u Međimurju. Do mirovine radi kao zidarski poduzetnik na raznim poslovima kako u Međimurju, tako i po Hrvatskoj i Sloveniji.

– Malo je poznato da ste dugi niz godina bili predsjednik Mjesne zajednice Železna Gora. Što je u to vrijeme bilo najvažnije?

– Bio sam predsjednik u Železnoj Gori dvanaest godina, od 1968. do 1980. godine. Najviše je bilo posla oko dobivanja asfalta, to je išlo jako teško, a trebalo je urediti i očuvati i školu u Železnoj Gori. Imali smo sreću, za župnika u Štrigovu došao je Leonard Logožar, koji je doista mnogo napravio za Štrigovu, sve popravio, uredio crkvu Svetog Jeronima i mnogo toga drugoga.   

Kako smo pokretali kakvu akciju, uvijek mi je govorio: „Ako očeš nekaj napraviti, nej se ljude zvati, zovi si jednoga ili dva prijatelja i tak počnite.“

Tih godina kad smo radili sve da Štrigovu i Železnu Goru dignemo na noge, Logožar bi znao reći: – Nikam bez Martina. Naime, ja sam bio građevinar i znao što treba. Danas je štrigovski kraj jedan od najljepših u Međimurju i Hrvatskoj, dijelom zahvaljujući i svemu što smo onda pokrenuli.

– Koliko ste zgrada napravili u svojem radnom vijeku od 44 godine?

– Ukupno sam napravio 226 zgrada, odnosno objekata, najviše po Sloveniji, uz deset stalno zaposlenih. Obrazovao sam i četrnaest učenika za poslove zidara. Ponosim se time što smo sve to uspjeli realizirati.                                                      

* Vinogradarstvo vam je dugo bilo životni hobi, kako ste se odlučili da to bude najvažniji obiteljski posao?

– Imali smo tri hektara zemlje na kojoj smo uzgajali sve ono što je obitelji potrebno, kao i naše manje vinograde. U mirovini sam od 2010. godine. Roditelji su posadili novi vinograd 1972. godine. Grožđe smo u početku prodavali u podrumu Štrigova, no samo tri prve godine, a potom smo započeli i sami razvijati proizvodnju vina u vlastitom podrumu. Polako smo kupovali zemljište.

Na nagovor župana Branka Levačića ja sam kao poduzetnik 2000. godine kupio dvorac Terbotz koji je bio u jako derutnom stanju. Uz dvorac smo trebali i komadić zemljišta od pet hektara, mučili smo se da ga dobijemo šest i pol godina zbog nemušte politike tadašnjeg društvenog poduzeća, napokon smo ga kupili za 60.000 eura. Svu svoju životnu ušteđevinu sam stavio u taj posao.

Računali smo i na kredite, no dalje od obnove dvoraca nismo mogli, želio sam obnoviti i  susjednu zgradu gdje bi bio hotel s četrdeset soba, no nije više bilo novca. Banke su u ono doba davale kredite uz 8,9 posto kamata, što projekt nije mogao izdržati. Malo po malo, završili smo uređenje restorana Terbotz 2002. godine, a uslijedila je i županijska nagrada Zrinski. Za kompletno uređenje s hotelom trebalo bi još uložiti oko 1,8 milijuna eura, a to nam je bilo nedostižno.

Nisam pogriješio, ulaganje u Terbotz je bilo isplativo i donijelo je obitelji mnogo toga. Sad sam već u godinama i najveća mi je želja da jednog dana završimo i hotelski dio Terbotza.

* Kako je započeo Vaš povratak vinogradarstvu?

– Kao poslovni čovjek i građevinar imao sam mnoga poznanstva, jednom mi je jedan Austrijanac rekao: „Dođi do mene Martin, da vidiš što ja radim.” Tako sam otišao vidjeti kako se radi u Austriji, a on je vozio svoja vina na bečki dvor za najveće priredbe i goste te mi potom pokazao slike vinograda u Svetom Jurju na Bregu u Međimurju. Onda mi je sinulo zašto se ja ne bih mogao baviti vinogradarstvom.

Franjo Lebar prvi je započeo još 1956. godine i već je buteljirao svoja vina, mi smo prodavali rinfuzu. No 1996. godine zatražili smo geografsko podrijetlo vinograda. Pomogao je saborski zastupnik Bolta Jalšovec i ministar Čedo Paić, tako smo dobili rješenja.

Proizvodimo graševinu, rajnski rizling, šipon, zeleni silvanac, muškatne sorte, sauvignon, muškat žuti i druge sorte, uglavnom kako se koje vino prodavalo. Vinarstvo je slično modi, svako malo neko vino postaje hit na tržištu. Cijenjeno je i naše Grofovo vino. Danas raspolažemo s četrnaest hektara vinograda odnosno oko 90.000 čokota.

Vina nam stalno ponestaje, nemamo problema s plasmanom, a najviše ga vozimo u Zagreb. Zapravo, najviše sam problema imao kad nisam imao dosta vina, a ugovori i obećanja me vežu. Najteže je bilo nekom reći da nemam toliko koliko traži.

Iz Zagreba pak nam često u Terbotz dolaze mnogi  izletnici i prijatelji iz Zavičajnog društva Međimuraca, a često i visoki gosti, političari, ambasadori i drugi. Popis je jako dugi, ne mogu jedne spomenuti, a druge ne.

Obitelj je velika, tu su dva sina, unuci već rade, jedan je magistrirao ugostiteljstvo, ostali su još u srednjoj školi, veselim se, bit će posla. (J. Šimunko)

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE