Četrdesetčetverogodišnji Mario Sever iz Štrigove rekreativno se bavi sportom već punih dvadeset godina. Po struci je specijalist kriminalistike te je zaposlen u Policijskoj upravi međimurskoj u službi krim policije 25 godina, a na Kineziološkom fakultetu završio je 2011. godine i Višu trenersku školu. Član je Atletskog kluba Međimurje te je četiri godine trener-volonter Biciklističkog kluba Mura Avantura. Među mještanima Štrigove i okolice poznat je kao neumorni rekreativac koji svojim primjerom promovira zdrav način života.
Stisni zube i trči!
Sportom se bavi otkada zna za sebe. Na početku rekreativne karijere bavio se rukometom i borilačkim vještinama, a danas uživa u rekreativnom trčanju na srednje i duge pruge te biciklizmu. Za Međimurske novine ispričao je kako je zavolio trčanje i što ono za njega danas znači.
– Sve je počelo prije dvadesetak godina. Na intenzivnije bavljenje trčanjem ponukalo me to što sam se dosta zapustio jedno vrijeme. Počela mi se javljati jaka bol u potkoljenicama. Radim u policiji i imamo razna testiranja te na običnom testiranju nisam mogao pretrčati kilometar. Liječnik je utvrdio da imam upalu zaštitnog sloja kosti koja se usred aktivnosti zna pojaviti kao reakcija na preopterećenje. Kazao mi je: – Stisni zube i trči! – prisjetio se Mario koji je poslušao njegov savjet.
Potom je u godinu dana izgubio deset kilograma. Organizam mu je postao sve bolji i izdržljiviji te se sve bolje osjećao. Prije desetak godina atletikom se počeo baviti intenzivnije i trenirati svakog dana. Danas se zna dogoditi da cijeli mjesec nema dan odmora. Trčanje je postalo neka vrsta ovisnosti.
Trčanje na selu još uvijek tabu
– Dok se intenzivnije baviš rekreacijom, definitivno postaneš ovisnik. Bavljenje sportom rekreativno kod nas je još uvijek tabu. Kada trčiš po selu, ljudi te gledaju te kao nekakvog čudaka i ima svakojakih komentara. Od toga da nemam što za raditi, ali s godinama otupiš na to. Trčanje je kod nas još uvijek revolucija iako su pomaci itekako vidljivi. Ali još uvijek se desi da netko trči po noći samo da ih mještani ne vide – ispričao nam je svoje doživljaje štrigovski rekreativac.
Trčanje je za njega ispušni ventil. Najveća motivacija da nikad ne odustane je neopisiv osjećaj zadovoljstva nakon obrađene utrke. To je onaj osjećaj koji ga tjera dalje. Nakon početnih utrka srednjih pruga smogao je hrabrosti te se upustio u one zahtjevnije pa je prošle godine istrčao najdužu i najzahtjevniju trkačku atletsku disciplinu.
– Prvi polumaraton istrčao sam u Varaždinu 2012. godine i trebalo mi je pet godina da otrčim svoj prvi maraton. To je bilo prošle godine u Ljubljani. Potom sam otišao na drugi u Crikvenicu i on mi je bio znatno jednostavniji. Trčanje do 30 kilometra je jedno, a nakon toga nešto sasvim drugo. Poseban je osjećaj kada se dogodi razdvajanje na stazi. Ljudi s velikim poštovanjem gledaju na one koji trče maraton. Treba to doživjeti – istaknuo je entuzijastično Mario.
Mario smatra da zdrave navike i sportsku aktivnost djeci treba usađivati odmalena. Zbog toga i svoju dvojicu sinova Leonarda i Gabrijela tome uči, no pritom im dozvoljava da se sami nađu u nekom sportu. Olakšavajuća je okolnost da nekada nismo imali previše izbora, a danas imamo sportova na biranje i treba to znati iskoristiti. No isto tako, upozorava, treba slušati svoje tijelo i znati kad je dosta.
– Skandinavcima je to način života. Ono što je nama neshvatljivo, to je njima normalno. Bio sam na triatlonu u Prelogu i jako sam sretan što je trećina natjecatelja bila na takvom sportskom događaju po prvi put. Pohvala organizatorima jer su napravili utrku za sve. Rekreativci trebaju shvatiti da su svi dobrodošli u kakvu god fizičkom stanju bili i da nikoga ne treba biti sram pred drugima. Nema limita u tome – zaključio je Mario.
FOTO: Sanja Heric i privatna arhiva Mario Sever
