Blaž Lukša, 13-godišnjak iz Čakovca, ovih je dana najsretniji dječak na svijetu. Nakon 6 godina otkako je nestao vratio mu se mezimac, pas Beo. Bea je Blaž dobio kad je bio još malo štene, i to prije 8 godina. Bila je to ljubav na prvi pogled, onakva kakvu mogu razviti samo djeca i njihovi psi. Rasli su zajedno, međusobno brinuli jedan za drugoga, igrali se i veselili. Doduše, morao je čistiti za svojim prijateljem, voditi ga u šetnju, no sve je to prevladao uz veliku privrženost Bea. U međuvremenu je u obitelj stigao i drugi pas, mješanka labradora Nala, a u igri im se znala pridružiti i mačka. Kao i svi psi, i Beo je volio istraživati, naročito izvan dvorišta.
– Često bi znao pronaći rupu u vrtnoj ogradi i pobjeći. Nerijetko me čak i pratio do posla u središtu grada i tamo čekao ili pak se sam vratio doma – ispričala nam je Blažova majka Dubravka.
Idila je trajala svega dvije godine. Naime, 2012. godine Beo je jednostavno nestao, nije se vratio kući i kao da ga je zemlja progutala.
– Tražili smo ga posvuda, lijepili letke po ulici i banderama, stavljali fotografije gdje god smo stigli i gdje smo se sjetili – prisjetila se agonije Dubravka. – Tješili smo se kako je Beo čipiran i kastriran, kako se radi o umiljatom psu i netko će se valjda smilovati kad ga pronađe ili vidi. No, kako je vrijeme prolazilo, nade za njegov pronalazak bilo je sve manje. Čak smo jedno vrijeme očekivali i poziv da je pronađen mrtav, da platimo njegovo pokapanje – rekla nam je.
Licem su nam potekle suze kada je Beo zalajao na naše dozivanje
I kad su se već odavno pomirili kako svog Bea nikad više neće vidjeti, ovih dana uslijedio je šok. Naime, Blaž je naletio na obavijest iz čakovečkog Azila kako se traži vlasnik Bea uz napomenu kako je pas u užasnom stanju.
A sve je krenulo od akcije kastracije i sterilizacije kojom su se hvatali “napušteni” psi u romskim naseljima. Tako su Bea pokupili u romskom naselju u Kuršancu i kako se zbog svog lošeg zdravstvenog stanja nije mogao podvrći operaciji, smješten je u Azil, odnosno u veterinarsku ambulantu na liječenje. Srećom, pas je imao čip i putem objave na internetu krenula je potraga za njegovim vlasnicima.
– Vidjevši objavu, Blaž me nazvao na posao i nisam mogla izdržati te sam odmah krenula do veterinarske ambulante koja je, na nesreću, radila dvokratno i bila je tog trenutka zatvorena. Kružili smo oko ambulante i onda smo ga opazili kroz prozor – opisivala nam je strašni prizor Dubravka. Naš Beo ležao je u kavezu, praznog pogleda, jedva je dignuo glavu i gotovo da nije mogao mahati repom. Počeli smo ga dozivati i Beo je, prepoznavši moj glas i glas Blaža, počeo lajati. Licem su nam potekle suze radosnice i suze očaja zbog stanja u kojem je bio naš pas.
Ni sami ne znaju kako su preživjeli tih nekoliko sati koliko ih je dijelilo do otvaranja ordinacije i zagrljaja sa svojim ljubimcem. Nisu znali smiju li ga uopće zagrliti, smiju li ga prigrliti i hoće li ga njihov zagrljaj boljeti. Još istog dana njihov Beo vratio se u svoj, davno napušten dom, svojim igračkama, svojim posudama za jelo, svojoj mački i labradorici Nali, ali i svom Blažu.
Nakon pasje golgote, kreće njegov novi život
U toplini svog doma liječi rane po tijelu, bolesne oči, izgladnjelost, dobiva injekcije i vitamine za oporavak dlake i tjelesne kondicije. Iako se prvog dana samo skrivao po kutevima dvorišta, sada, desetak dana po povratku, već veselo trčkara, pogled mu više nije prazan iako još uvijek nije onaj veseo, igra se, a dobio je i na kilaži. Doduše, hrane ga više puta na dan i to pomalo. Trebali bi ga i okupati, no čekaju da se ipak još malo oporavi, da mu zacijele rane jer mu je tijelo prekriveno krastama. I dalje je umiljat, voli se maziti kao da nije prošao pravu golgotu.
Što pak mu je u duši, kaže Dubravka, za sada ne pokazuje. No, primijetili su kako se tijekom šetnje više ne odvaja od njih, već se drži sigurne blizine. – Mogu samo poručiti ljudima da se ne boje uzeti životinju iz Azila, neka pse slobodno udome jer tko zna što su sve prošli – rekla je Dubravka na kraju.
Nažalost, pas Beo nije jedini koji je doživio takvu sudbinu. Naime, ima podosta pasa koji su uhvaćeni po naseljima i za koje se utvrdilo kako su čipirani. Ne zna se doduše kako su tamo završili, jesu li možda ukradeni i traže li ih zaista njihovi vlasnici kao što je to ovaj slučaj ili pak su “sretni” što su se riješili psa.
(Vlasta Vugrinec, Foto: Zlatko Vrzan)
