Svoj obiteljski dom u Kotoribi koji je dijelio s roditeljima Ivanom i Mirjanom te sa svoje dvije sestre i šestero braće Jakov Fabić (24) zamijenio je za zajednicu Cenacolo u Vrbovcu, nedaleko od Zagreba. Tamo je nakon nekoliko godina lutanja u paklu ovisnosti od kocke pronašao konačno svoj mir i postao, kako kažu njegovi poznanici, potpuno nova osoba.
Danas je optimistični mladić kojeg ispunjavaju male, nematerijalne stvari, volim pomagati osobama oko sebe te je uvijek spreman saslušati druge sa sličnim problemima. Živi u Zagrebu i bavi se ukrasnom keramikom. Kaže da nije lako postati nova osoba, ali uz puno truda i volje sve je moguće. Posebice cijeni svoju obitelj i zahvalan im je na svemu, kao i samom Bogu te zajednici Cenacolo jer bez njih na svom putu liječenja od ovisnosti ne bi uspio. U nastavku donosimo njegovu ispovijest.
*Kako je u Vašem primjeru započelo s kockanjem i igrama na sreću?
– Sve je započelo u srednjoj školi. Kao tinejdžer imao sam puno pitanja u svojoj glavi, mnoga toga me interesiralo, želio sam otkrivati nove stvari i uvijek sam prihvaćao nove izazove. Tako sam s društvom u znatiželji posjetio jednu od kockarnica i tada je sve počelo. Istaknuo bih to da su sve igre na sreću primamljive pa tako je igra “rulet” meni ostavila najveći dojam zbog toga što je igra u kojoj se može dobiti novac u vrlo kratko vrijeme, a isto tako i izgubiti. Igra u kojoj osjećaji rade puno više i doza adrenalina je stalno prisutna.
Nakon nekoliko većih dobitaka krenuo sam sa svakodnevnom igrom i željom da dobijem što više novaca. Uz dobitke itekako su prisutni i gubitci. Svakodnevno sam prolazio kroz različite promjene raspoloženja. Faza dobitka imala je svoju ulogu, pozitivno uzbuđenje ili emocije prije i za vrijeme igre, nerealan optimizam i sve veću želju za igrom. Pa tako i faza gubitka, prikrivanje neuspjeha i laganje o stvarnim gubitcima, zanemarivanje obitelji i prijatelja, pozajmljivanje novaca, krađe, nervoza, nemogućnost odolijevanja kocki. Prosječni dobitak u danu je bio kao jedna ili dvije mjesečne plaće, a bilo je i rjeđih slučajeva gdje sam znao dobiti i izgubiti novaca koliko danas košta jedan novi, prosječni auto.
Prisutna je bila i faza očaja, kašnjenje u vraćanju dugova, mržnja prema igračima koji su tada dobivali na igrama na sreću, poremećaj spavanja, zatvaranje u samog sebe. Tako je izgledala moja svakodnevica. Borba unutar mene, kombinacije gdje nabaviti novac kada ga nemate i prikrivanje mog problema od obitelji, društva, djevojke. Bio sam uvijek vedra osoba izvana, ali druga osoba iznutra. Nakon završetka škole dobio sam stalan posao u obiteljskoj firmi, ali želje za poslom nije bilo zbog mog problema. Na prvom su mi mjestu bili kocka, zabava, noćni izlasci. Sve više neprospavanih noći, konzumiranje alkohola pa i lakih droga doveli su do problema s policijom. Sve češćim bježanjem od policije izlagao sam se situacijama opasnim po život. Duboko u sebi žudio sam da se promijenim i krenem drugim životom, ali moji problemi nisu to dopuštali. Bio sam u vrtlogu kojem nije bilo kraja. Svađe u obitelji bile su svakodnevne i situacija je postajala sve gora. Moram istaknuti to da ovisnik ne bira hoće li nekog povrijediti ili neće. Ponajprije sam mislio na sebe i kako ću namiriti svoje potrebe, a za ostale nisam mario. Postao sam ravnodušan i živio sam svoj nerealni svijet.
*Kako su obitelj i najbliži prijatelji reagirali kada su shvatili da ste ovisnik o kocki?
– Obitelji je to bilo vrlo teško prihvatiti jer nijedan roditelj ne želi imati sina ovisnika te im je bilo teško priznati da je sin u problemu. Nadali su se da ću se promijeniti te su mi u puno navrata pružali pomoć. Međutim, ja sam pomoć odbijao jer sam mislio da ću izlaz iz ovisnosti pronaći sam. Moram istaknuti neizmjernu roditeljsku ljubav i strpljenje. Do kraja su bili uz mene i u najtežim trenucima moje krize prolazili su kroz težak period.
*Što je bio prijelomni trenutak da ste odlučili otići u zajednicu Cenacolo?
– Prijelom je bilo teško psihičko stanje, odnosno depresija. Nisam pronašao način za izlazak iz dugova, kredita u banci, problema s policijom, gubljenjem vozačke dozvole i gubitak osoba oko mene. Imao sam 20 godina, izgubio sam sve što sam mogao pa i više od toga. Uz mene ostala je samo moja obitelj i veoma sam zahvalan na tome jer bez njihove pomoći i pomoći zajednice Cenacolo danas ne bih bio to što jesam.
*Kako je izgledao vaš dan u zajednici Cenacolo?
– Ulaskom u zajednicu više nisam koristio mobitel i internet. Radio sam sve poslove, počevši od radova u kuhinji, vrtu, štali pa do vođenja pripremnih razgovora za momke koji ulaze u zajednicu. Bio sam fokusiran na sebe i svaki sam dan nastojao iskoristiti najbolje što mogu da iskorijenim sve svoje loše navike i da stvorim jedan novi karakter. Obitelj sam vidio tek nakon sedam mjeseci. Tada sam vidio da mi je obitelj sve oprostila, a tako i ja njima. To je bio jedan od najljepših trenutaka. Svi smo ponovo oživjeli i bili smo sretni.
Dan se sastojao od molitve, rada, sporta i razgovora s drugim osobama zajednice Cenacolo. Međusobno pomaganje, stjecanje novih prijateljstva. Mogućnost učenja jezika jer se u zajednici nalazi više nacionalnosti. Naravno da je bilo teških trenutaka zbog odricanja stvari na koje sam bio navezan. Ali puno više je bilo lijepih trenutaka. Stjecanjem velikog iskustva i svakodnevni rad s osobama donijeli su mi veliko bogatstvo, a to je da znam pomoći osobama koje su u poteškoći i da cijenim svaku osobu bez obzira na njezin problem.
*Koje savjete biste dali osobama ovisnicima o kocki?
– Svaki ovisnik treba sebi priznati svoj problem, podijeliti ga s osobama kojima se može povjeriti, najteže je problem držati u sebi jer to zapravo razara osobu i zbog toga dolazi do lošeg psihičkog stanja. Bez obzira na to što drugi misle, osoba mora sama odlučiti što zapravo želi biti u životu, želi li biti ovisnik ili nova osoba koja može živjeti normalan život.
