Kažu ljudi kada se jedna vrata u životu zatvore, druga se otvore samo ih treba pronaći. Uprava ta rečenica lijepo ilustrira mladog srednjoškolca, Erika Vrbanca iz Strahoninca. Iako ima tek 16 godina, domaćoj javnosti već je poznat. Najprije smo ga upoznali kroz nagradu Luka Ritz koju je 2015. godine, osvojila njegova školska kolegica, tada učenica 5.r. osnovne škole Strahoninec, Izidora Mustak iz Podbresta. Izidora je, naime, nagradu primila za pomaganje svom razrednom prijatelju, slijepom dječaku s kojim sjedi od prvog razreda i priskače mu u pomoć tijekom nastave te u kretanju školskim prostorom.
Taj dječak, bio je naravno, Erik. Iako su krenuli svaki svojim putem, Izidora srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Varaždinu, a on u Čakovcu i dalje su dobri prijatelji. Uz prijateljstvo veže ih i glazba kojoj se Erik posebno posvetio. Drugim riječima, život ga je zakinuo za osjet vida, no obilno ga nagradio sluhom. Kako i sam kaže i cijela njegova čakovečka Srednja škola je u glazbi.
– Trenutno sam učenik prvog razreda Srednje škole Čakovec, gimnazijski smjer. Od prvog dana, uključen sam u sve školske priredbe od kojih ni jedna ne prođe bez moje trube, ispričao nam je Erik na samom početku našeg razgovora.
U njegovoj obitelji svi vole glazbu od tate Roberta, mame Kristine do mlađe sestre Viktorie. U jedan glas kažu kako su po prirodi veseljaci te vole zapjevati i zaplesati.
– U našoj kući uvijek se slušala glazba i to uglavnom domaća, zabavna, istaknuo je tata Robert. Erik nije bio izuzetak, pa je i njega glazba zarazila. Prvo smo mu kupili plastične bubnjeve, zatim sintisajzer kojeg je učio svirati dvije godine.
Kao i svako dijete, ti su mu instrumenti bili interesantni vrlo kratko vrijeme. A onda mu je deda za 11-ti rođendan doveo muzikaše, među kojima je bio trubač, i kaže, Erik, to je bilo to.
– Tu je sve započelo. Pričao je neprestano o toj trubi i želji da mu je kupimo, doznajemo od tate Roberta.
Kako su bili naučeni na dosadašnje “kratkotrajne ljubavi”, roditelji su mislili kako će ga truba proći te će se okrenuti nečemu drugome.
– Na kraju smo ipak popustili te mu odlučili kupiti trubu koja i nije baš jeftina. No, kupnju smo uvjetovali polaskom u glazbenu školu, objasnila pak je mama Kristina.
Erik je danas učenik 6. razreda osnovne glazbene škole Miroslav Magdalenić u Čakovcu u kojoj mu je glavni instrument truba. Naravno, uz trubu, poznaje i ostale instrumente, a tu je i solfeggio, teorija glazba i ostali obvezni predmeti.
– Note su mi na brajici, ali ih ne koristim često, sa smijehom dodaje Erik. Uglavnom sviram po sluhu. Sviram sve, od klasike u školi do zabavnjaka na priredbama i gažama. Dakle, sve zavisi od prilike. Lani sam tako 6 dana svirao sa Taubekima pod šatorom, dok sam također bio gost iznenađenja na koncertu Žige na Porcijunkulovom.
Veseo i razdragan svirač trube, naravno glavni je zabavljač i u obitelji te na obiteljskim druženjima. Treba spomenuti kako i njegova sestra pjeva u zboru Osnovne škole Strahoninec, no za sada, nema riječi o njihovom zajedničkom nastupu.
Trubu vježba, kaže, ne onoliko koliko bi trebao. Ali zato, kada je se primi, iz nje izlaze zvuci koji malo koga ostavljaju ravnodušnim. Svira s dušom, jednostavno se unese u melodiju ili ona njega ponese. Ustvari sasvim je svejedno već prvi prvom tonu njegove trube. A da je tome tako, vidjelo se nedavno, prilikom otvorenja nove sportske dvorane u Strahonincu. Kad se začula njegova truba, dvorana je utihnula, oči su zasuzile i zatreperili su svi živci u tijelu. Čovjek naprosto ne može vjerovati kako jedan tinejdžer na tako malom i jednostavnom instrumentu može proizvesti zvuk, ton odnosno melodiju koja cijelu dvoranu ostavlja bez daha. Tim više, ako se zna da trubu uči tek 5 godina.
Srećom, Erik i dalje svoj život vidi u glazbi i uz glazbu. No, to ne znači da ga ne interesiraju druge stvari. Voli knjige, omiljeni mu je žanr znanstvena fantastika Stephena Kinga. Isto tako, kaže da se voli igrati riječima te da bi ta igra, jednog dana mogla rezultirati i knjigom.
