Posjet školi Tomislav Špoljar u Varaždinu u potpunosti je prije pet godina promijenio dotadašnji život obitelji Valjak iz Pušćina.
Suprug Čedomir (54) i supruga Mirjana (52) živjeli su mirnim obiteljskim životom sa svoje troje djece, Markom (32), Darkom (31) i Lucijom (19).
Život posvetili potrebitoj djeci
Doduše, sinovi su već zasnovali obitelji i krenuli svojim putem. Danas, pet godina kasnije, njihova kuća ponovno se ori dječjim smijehom, dječjom pričom i pjesmom, prepuna je dječjih igračaka, bojica i dječje odjeće. I to ne njihove, već udomljenih djevojčica.
Sestre koje su početkom 2013. godine stigle u njihov dom bile su od dobi od 20 mjeseci do 3 godine i došle su iz mnogobrojne romske obitelji. Starija je danas učenica 2. razreda tamošnje osnovne škole, dok je mlađa predškolka.
– Moram priznati da do tada nisam ništa znala o udomiteljstvu niti sam čula za taj pojam, ispričala nam je mama Mirjana, glavni “krivac” za udomljavanje. Vidjela sam tamo tu djecu. Bila su tako mila, nekako sitna i jednostavno sam im željela pomoći, pružiti im sigurnost i topli dom.
Po povratku u obiteljski dom, naravno, prvo je uslijedio razgovor sa suprugom Čedomirom. Mirjana je još u to vrijeme bila zaposlena, dok je suprug Čedomir bio kod kuće jer je u mirovini.
– Moje prvo pitanja bilo je ‘a kaj ve ja tu moram delati, kaj se očekuje od mene’, sa smijehom je Čedomir nadopunio svoju suprugu.
Dogovor je pao i krenuli su u postupak sređivanja papirologije i svega što slijedi oko tog posla. Predali su papire čakovečkom Centru za socijalnu skrb, završili dvomjesečnu edukaciju, prilagodili kuću; od ograde, sobe za djecu, nadležni su sve obišli i sve je bilo spremno za prihvat djece.
– Kad su djevojčice došle i kad me starija zagrlila oko vrata, to je bilo to. Bio sam kupljen i više nisam pitao ‘a kaj ve ja tu moram’, prisjetio se Čedomir tog prvog dana. Djevojčice su dobre i mile, dobro se slažu s naših četvero unuka. A to što su Romkinje, Bože moj, nisu one krive što im je koža nešto tamnija, važno je da su dobre.
Čedomir Valjak nije nepoznat u Međimurju. Naime, član je Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Općine Nedelišće te Udruge liječenih od PTSP-a koja već godinama ima nepisani dogovor o suradnji s čakovečkim Caritasovim domom koji zbrinjava djecu s posebnim potrebama. Osim redovnog godišnjeg druženja na jezeru Kuršanec, članovi Udruge pomažu Domu i u čišćenju snijega, prenošenju teških stvari ili jednostavno, ono čime im god mogu pomoći. Za tu djecu beru i jabuke, kose ambroziju. Novcem koji su dobili od ovogodišnje košnje vodili su djecu u Ludbreg tijekom ovih deset dana Svete nedjelje. Mnogi se sjećaju i pečenja ribica u Nedelišću od čega su novci također otišli za djecu u Caritasovu domu. Veterani Nedelišća organizirali su i dvodnevni koncert u Nedelišću za kupnju novog kombija kako bi lakše prevozili do Doma, ali i na svoja druženja.
Imajući sve to u vidu, nije ni čudno što je u svoj dom prigrlio i dvije djevojčice kojima je pomoć itekako bila potreba. A najviše, kaže, siguran i topao dom.
Nema razlike među djecom
Prema pravilu, djevojčice bi trebale biti kod njih do navršene 18 godine ili ako u međuvremenu njihovi biološki roditelji ne stvore uvjete za njihov povratak. Boravak se može produžiti eventualno do 19-te godine, odnosno do završetka srednje škole.
– Djevojčice su sada s nama i pružamo im sve što bi i našoj djeci. Uostalom, često su kod nas i unuci i da mogu, ne želim praviti razliku. Kako unucima, tako i njima dajemo sve, lijepo ih oblačimo, obuvamo, hranimo, vodimo ih na more o svom trošku. I ljudi koji sve to gledaju s podsmjehom i samo pitaju koliko dobivamo za njih. No nitko ne pita koliko mi dajemo. Ako nemaš to nešto u sebi, ako nemaš te ljubavi, to onda nije posao. Ne mislim pritom na posao u doslovnom smislu riječi jer odgoj i život s djecom nije posao, već način življenja, objašnjava nam Mirjana.
– To su mala djeca koja još nisu sasvim samostalna i nekad trebaš imati konjske živce, no kad ti prije spavanja kaže nisi mi dao/la poljubac ili nisi me zagrlio/la, čovjek sve zaboravi, a najmanje to da to nisu tvoja biološka djeca. Dijete je dijete, ma kakvo ono bilo, radi se o malom, nemoćnom i slatkom biću koja ti se prilijepi za vrat i naprosto te razoruža, slažu se supružnici.
Djevojčice, barem po viđenju, samosvjesne su djevojčice, bez ikakvog straha ili srama. Pričaju, pjevaju, crtaju, igraju se, dostupna su im sva čuda tehnologije. Jednom riječju, sretne su i prirodno znatiželjne djevojčice koje barem stotinu puta na dan traže ili tetu, a koji put i mamu Mirjanu ili stričeka Čedu. Pa je tako i mlađa sestra već savladala čitanje. Nažalost, nismo mogli udovoljiti njihovoj želji i fotografirati ih za naš članak.
Supružnici Valjak tako se “bore” sa školskim zadaćama, roditeljskim sastancima, dječjim bolestima, nestašlucima, ali, nažalost, i s dosta predrasuda okoline. No njima sve to nije važno kada vide svoje zadovoljne i sretne djevojčice koje se najviše vole čuvati i maziti, dijeliti puse i zagrljaje. Nema ljubomore ni rivaliteta između njih i unuka. Dapače, otprilike su istih godina i vole se igrati zajedno.
Mjesečno viđanje s biološkom majkom
Iako su udomljene, po pravilima ne gube kontakt sa svojom biološkom majkom. Naime, jednom mjesečno imaju u Centru organizirane susrete pod nadzorom. Djelatnici Centra i njih imaju pod nadzorom i za sada, kažu, nisu imali nikakvih problema ni nesporazuma.
Jednom dodijeljena licenca za udomljavanje nije doživotna, već je moraju obnavljati svakih pet godina.
S obzirom na to da su djevojčice kod njih već godinama, kažu, ne znaju kako bi se privikli da sada odu. Obogatile su im život, proširile vidike, ali i svojim prisustvom omogućile im osjećaj kako čine dobro i pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
(vv)
