Na sjeverozapadu Hrvatske još samo stanovnici dvije županije: Međimurske i Varaždinske ako žele brzo doći do Zagreba moraju plaćati autocestu.
Građani iz Koprivničko-križevačke i Bjelovarsko-bilogarske županije primjerice dobivaju sve bolju brzu vezu za dolazak u metropolu, a cestarinu za korištenje autoceste ne moraju plaćati, jer se „kopčaju“ na istu kod Zeline kada se ona više ne mora plaćati. Isto vrijedi i za sve one koji žive u Zagrebu i svim okolnim gradovima: V. Gorici, Samoboru, Zaprešiću, Zelini, Vrbovcu i svi drugi npr. Koprivnici ili Bjelovaru koji se mogu voziti više od 50 km autoceste, a ne moraju je plaćati.
I tako je Vlada RH u petak odlučila da umjesto primjerice uvođenja vinjeta za vožnju po hrvatskim autocestama, „kazni“ s novom višom cijenom cestarine prvenstveno nas Međimurce koji u Zagreb želimo brzo i sigurno po autocesti. Ona je povećana na relaciji Čakovec-Zagreb s 34 na 36 kuna. Od dvadesetak kuna narasla je u petnaestak godina na 5 eura. Od 1. srpnja cijena će biti još viša zaokružena na točno 38 kuna. U jednom smjeru. U oba 76 kn.
I dok naši međimurski političari govore o tome kako „izgrađuju infrastrukturu za što ljepši život“, istovremeno ne poduzimaju ništa da ne postanemo građani drugog reda po mnogim životnim pitanjima, pa tako i ovome. Nitko od njih nije se oglasio niti sada kada nas HAC opet guli višom cestarinom.
Autocesta je zamišljena kao cesta od strateške važnosti za naše gospodarstvo. Trebala je to biti žila kucavica koja bi omogućila brzi prijevoz robe i ljudi kroz Hrvatsku. Trebala je postati kralježnicom gospodarstva u našoj geografski nezgodno oblikovanoj državi.
Što se umjesto toga dogodilo? Promet na našim autocestama, pa tako i autocesti Goričan-Zagreb gotovo da i ne postoji, osim od lipnja do rujna. Kome je u interesu osim dobro plaćenih zaposlenika na naplatnim kućicama da je ovih 100 km autoceste prazno u većem dijelu godine, umjesto da se ona koristi svih 12 mjeseci zašto je ona uostalom i izgrađena.
Zahvaljujući autocesti trebalo bi biti potpuno svejedno u kojem dijelu Hrvatske živimo, a u kojem radimo, jer opsegom smo mala država. Do Zagreba nam treba 45 minuta, sumnjam da se javnim prijevozom iz Kotoribe ili Štrigove brže stigne do Čakovca. Rast privrede koji bi trebao biti prirodna posljedica tog razvoja višestruko bi vratio uloženo. No, kao što znamo, to se nije dogodilo. Osim nekima.
Zašto bez vinjeta najviše prosperira Zagreb?
Osim turizma od autocesta je najviše prosperirao naš najbolje stojeći grad – Zagreb. Naime, iako se dio autoceste koji ide oko Zagreba pejorativno naziva “zagrebačkom zaobilaznicom”, taj je naziv ono čime nam se zamagljuju oči. Naime, ovdje nije riječ ni o kakvoj zaobilaznici, već je ustvari riječ o autocesti A3 (Bregana – Zagreb – Lipovac). Na nju se spajaju i ostale autoceste, uključujući i našu A4 Zagreb – Goričan. Sve se one spajaju pred gradom u kojem, prema posljednjem istraživanju Eurobarometra, žive najsretniji stanovnici Europe.
Eurobarometar nije uzeo u obzir da se u cijelom pojasu oko Zagreba cestarina ne naplaćuje. Cijelo područje Grada Zagreba i okolne gradove možete prijeći autocestom, a da ne platite ni lipu cestarine. Tko ne bi bio sretan?
Da je riječ o jalu, ne bi to bio neki problem, ali problem je itekako veliki jer te dionice koje se ne plaćaju održavaju Hrvatske autoceste. Upravo one koje će nama naplatiti itekako skupu cestarinu.
Dakle, svaki put kad se digne rampa na naplatnoj kućici HAC-a i izvuče nam novac iz novčanika mi istovremeno plaćamo krpanje njihove zaobilaznice, svu onu silnu rasvjetu na njoj, čišćenje snijega, nadzorne kamere, a ponajviše i financiramo gospodarski rast njihovim korporacijama, bankama, tajkunima, političarima i, naravno, uhljebima u raznim državnim i javnim ustanovama, tvrtkama, agencijama itd.
A zauzvrat možemo uživati u njihovim “važnim” dvorskim igrama u Zagrebu kojima nas hrane centralizirani mediji (prepoznat ćete ih po reklamama državnih tvrtki, korporacija, banaka i ministarstava).
Rezultat? Ono što se uvijek događa pri aktualnoj centralizaciji. Plaće u Zagrebu su iznad prosjeka i iznose 6669 kn, dok su međimurske gotovo upola manje i iznose 3922 kn. Tvrtke iz Zagreba, potpomognute monopolistički skrojenim zakonima, naočigled pustoše gospodarstvo na “periferiji” Hrvatske. Nekako, ni sami ne znamo kada, onako usput, postalo je normalno da se u Zagrebu odlučuje o svemu. Od toga hoćete li dobiti kredit u banci do toga hoćete li imati poštanski ured ili općinu.
Najveće gužve na autocesti tamo gdje je „Zagrepčanci“ ne moraju plaćati
Umjesto kralježnice razvoja, autocesta je postala kralježnicom kolonizacije vlastite države od strane njezine metropole. Najbizarniji detalj u cijeloj priči je taj što kolonizirani plaćaju vlastitu kolonizaciju kolonizatorima, a zauzvrat dobivaju pokroviteljsko tapšanje po ramenu uz šeretski podsmijeh.
Dokaz? Jeste li se ikad zatekli na zagrebačkoj zaobilaznici za vrijeme špice? Krcata je vozilima. Ljudi vrijedno voze na posao i s posla, kamioni voze robu…, baš je živo, na granici prometnog kolapsa. No čim se približite naplatnim kućicama prometa nestaje. Pustoš zavlada na autocesti…
Ali skrenete li na “staru cestu” da uštedite koju kunu, pripremite živce. Ne, nećete naletjeti na osobne automobile, oni su nestali (ne čudom već su ljudi došli doma). Ono na što ćete naletjeti jesu kolone kamiona i šlepera čija je glavnina ZG registracije. Trgaju lokalne ceste, koje opet mi krpamo za njima.
Evo primjera. Kad idemo iz Čakovca za Zagreb, najčešće ćemo na autocestu u Varaždinu, jer uštedi se 8 kuna u jednom smjeru ako se ne ulazi kod Svetog Križa, do kojeg treba i stići u suprotnom smjeru od Zagreba. Od ulaza na autocestu kod Turčina do izlaza u Svetoj Heleni udaljenost je 48,5 kilometara (prema Google Mapsu). I to ćemo platiti 28 kuna u jednom smjeru. Ako idemo i doma, to su 56 kune.
Istovremeno, ako netko iz Svete Helene (Zeline) ide u Samobor, prijeći će autocestom 52 kilometra i neće platiti ni lipu. Može se vozikati cijeli dan, po bolje očišćenoj i bolje održavanoj autocesti nego je naša, a mi ćemo im je plaćati. A da ne zaboravimo da je upravo Samobor postao najomiljenija destinacija za obiteljski život zagrebačkih poduzetnika, direktora i funkcionara. Radiš u Zagrebu, živiš u okolici. Idila…
Također, autocesta Sisak – Zagreb naplaćuje se samo do Velike Gorice. Od Velike Gorice do zagrebačke zaobilaznice je 11, gotovo 12 kilometara, a ne naplaćuje se ništa. A Velika Gorica slovi za “zagrebačku spavaonicu”. Tu su još i Sveta Nedjelja, Sesvete te Zaprešić, do kojeg možete besplatnom autocestom, kao i do najvećega hrvatskog šoping-centra West Gatea. I do IKEA-e se može bez plaćanja autoceste i, naravno, s istoka na zapad u Zagrebu se redovito radije vozi “zaobilaznicom”. Ima još…
Grad Zagreb je 2014. imao 339.749 registriranih motornih vozila, od toga 285.279 osobnih automobila. S time da tu nisu ubrojeni oni DA – daruvarskih registarskih oznaka. Cijela Zagrebačka županija ima negdje oko 500.000 registriranih motornih vozila (dakle, i dalje se tu ne računaju vozila registrirana oznakom DA), što je trećina cjelokupnoga voznog parka Republike Hrvatske koji je, prema DSZ-u, iste godine iznosio 1.474.495 registriranih motornih vozila. Je li sada jasno da trećina Hrvatske ne plaća autocestu i to upravo tamo gdje se najviše koristi?
Komu smetaju vinjete?
Ako ste se vozili kroz Sloveniju ili Austriju, primijetili ste da tamo zaobilaznice gradova redovito spadaju pod autoceste i za njih treba plaćati cestarinu. Postoje iznimke, dionice na kojima se ne plaća cestarina kad ne postoji drugi način da se približi nekom mjestu, ali to bude redovito riječ o par kilometara. Ugrubo, nemate li vinjetu, čeka vas poprilična kazna.
Jasno je da bi se s postojećom naplatom putem ENC-a i naplatnih kućica uvela neopisiva gužva u prometovanje Zagrebom i Rijekom, jer bi na rampama bile gužve kao za najboljih dana turističke sezone. Zbog toga sada i jesu, pa je van pameti uvoditi takvu naplatu na njihove “zaobilaznice”.
Svjesno ili nesvjesno, upravo su zagrebački “stručnjaci” uvijek najglasniji u obrani postojećeg načina naplate, uz obrazloženje: “Vi se vozite autocestom, vi je i plaćajte.” Prema gornjim brojkama, jasno je tko se najviše vozi autocestom, a tko je plaća umjesto njih.
Također je poznato opravdanje kako već plaćaju atocestu preko udjela u cijeni benzina i preko državnog proračuna… Ma da? Plaćamo je i mi. Vama!
Uvođenjem vinjeta ustvari tek bi se omogućio ravnomjeran rast i drugih gradova, iako ih je centralizacija na ovaj perfidni način već ostavila daleko od fer startne pozicije za razvoj. A autocesta bi se pretvorila u sredstvo za rad i rast svim građanima i tvrtkama, a ne u luksuz kakav je sada.
“Švercaju” se i neki drugi
Sličnu priču kao i Zagreb ima i Rijeka. Zaobilaznica, koja je ustvari autocesta A7, koja od Kraljevice zaobilazi Rijeku pa ide oko cijeloga riječkog zaljeva, uključujući Opatiju, Ičiće, Lovran, Medeju, iznosi oko četrdeset kilometara. Besplatna je. A Rijeka je treći grad po veličini u Republici Hrvatskoj. Naša najveća morska luka. Tko se tamo vozio, također zna kakva je gužva na toj dionici.
Koliko znate o podravskom ipsilonu? To su autoceste A12 i A13 u izgradnji. Dosad je izgrađeno dvadesetak kilometara od Svete Helene prema Koprivnici, tamo će autocesta kad se izgradi probiti prema Mađarskoj (da, da…, osim što smo prestali biti glavni željeznički izlaz prema Mađarskoj, prestat ćemo biti i cestovni). Eto tih dvadesetak kilometara punokrvne autoceste s četiri trake također se ne naplaćuje, a svi oni koji se tamo voze mudro šute.
To trenutačno zovu brzom cestom. No, jeste li primijetili kako se Koprivnica ubrzano razvija posljednjih godina?
Informatika košta, niste znali?
Još je jedna nevjerojatna stvar vezana uz ENC i način naplate na kućicama i zbog čega je autocesta tako skupa. A riječ je o onome što u ostatku svijeta pojeftinjuje poslovanje, a u nas poskupljuje – informatici. Naime, i ENC uređaji i nadzorne kamere, veze, serveri… svime time opterećena je naša autocesta. A informatika se uvodila doslovno samo radi sebe same, jer toliko tehnologije nemaju na autocesti ni daleko razvijenije zemlje, koje svoju nisu gradile na dug. S time da su te ICT natječaje dobivale točno određene tvrtke, s dobrim političkim vezama, pogodit ćete, opet mahom iz Zagreba.
Samo u razdoblju od 2005. do 2011. na informatičke i telekomunikacijske usluge HAC je potrošio 355 milijuna kuna. To je procijenio prije tri godine sudski vještak Saša Aksentijević. Od te ogromne cifre, prema kojoj je razvikano “farbanje tunela” pravi kikiriki, čak šezdeset posto se odnosi na “održavanje” (naplaćuju doslovno svaki podatak koji prolazi sustavom), dok je četrdeset posto utrošeno na investicije. No sudski vještak spominje da su marže po kojoj se nabavljala oprema iznosile i do 8000 posto na informatičku i telekomunikacijsku opremu. Zbog toga je prije tri godine smijenjen direktor informatike HAC-a. I tu je sve utihnulo. Ništa se dublje nije kopalo.
Možete samo zamisliti koliko je tu isprepleteno interesa tih svih gladnih jadnika koji jedva čekaju da im damo svojih 36 kuna?
(tn, dz)
