Alkoholičari nisu samo oni koji nisu bogzna što stvorili materijalno i koji su socijalni slučaj i koji maltretiraju obitelj. Ili koji leže po jarcima ili grabama i ne mare za Boga i bližnjega svoga.
Ima ih među onima koji su jako dobrog izgleda i jako brinu o sebi i svojim obiteljima. Ima ih među bogatima i moćnicima. Ima muževa koji ženama daju svu moć i slobodu. Maze ih, dodvoravaju im se na sve načine i daju im slobodno vrijeme za rekreaciju, zabavu ne pitajući za njih, jer u isto vrijeme oni su slobodni, a one im ne mogu ili ne smiju prigovarati. Izvode svoje žene na svečanosti, večere, a što te večeri uglavnom završavaju pijanstvom nije bitno, jer važan je novac i prestiž – pojašnjavaju nam Vikica i Marijan koji su iza sebe ostavili križ Marijanova alkoholizma i postali su stručnjaci u prepoznavanju osoba koje imaju problema s alkoholom i rado svima koji od njih traže pružaju sada potporu, savjet i pomoć.
Treba biti hrabar. Prvo priznati sebi da si alkoholičar, imati snage ga prevladati, a nakon toga i javno svjedočiti o tome. Koliko je život ljepši i kvalitetniji u apstinenciji. Mnogi nisu ni svjesni što propuštaju zbog alkoholizma jer dopuštaju da alkohol bude jači od njih. Nisu su svi alkoholičari agresivni, ali zbog toga propuštaju ono najbolje od života, nadopunjujući jedan drugoga ispričali su nam bračni par Viktorija, od milja Vikica, i Marijan Kontrec iz Murskog Središća.
Pripremili su svoju priču za naš dogovoreni razgovor i ona je potekla iz njih. Bila je toliko puna pozitivne energije da ih nije imalo smisla prekidati našim unaprijed smišljenim pitanjima.
– Mi smo također bili u vrijeme našeg novog početka, prvoga dana 1993. godine obitelj sasvim obična, kao i mnoge druge tada, a i danas. Ništa drugačije. Radiš, gradiš, stvaraš, žuriš, ponekad drijemaš, pa zaspiš i u svoj toj žurbi i ne primijetiš da se kola prebrzo kreću i da ih treba zaustaviti. No, često se kotači prebrzo okreću i nemoguće ih je zaustaviti. Mi, izgleda, nismo sasvim zaspali. Probudili smo se na vrijeme, Bogu hvala. Bili smo sretne ruke i krenuli polako iz dana u dan. Rasli smo i mijenjali se u svakom pogledu. Radili smo na sebi i trud se višestruko isplatio. Važno je da nisi sam, a mi nikad nismo bili sami. Bogu hvala, uz sebe smo uvijek imali prijatelje koji su nam bili spremni pomoći. Danas, nakon gotovo dvadeset i šest godina apstinencije, još smo uvijek tu, i spremni smo pomoći svima kojima je to potrebno. Danas, nakon svih tih godina rasta i rada na sebi, ulaganja u sebe i naš odnos, vidimo i znamo kako jedan odnos i brak treba izgledati. Dokle god ne osjetiš ljepotu, ne znaš kao ona izgleda i kako treba izgledati. Nije uvijek bilo lako, a i neće, ali mi smo u svemu zajedno, jedno drugom podrška, i znamo da smo zajedno jači. Još i danas postoje ljudi koji moga Marijana nude pićem, i nadaju se da će prihvatiti – kazala je Vikica.
Više se ne obaziremo na njih jer smo svjesni da je to rezultat neznanja. Uglavnom nailazimo na odobravanje, divljenje i iskreno poštovanje. Kaže se da ljepota prolazi s godinama, ali to ne važi za ljepotu življenja u braku s čovjekom koji radi na sebi i koji daje sve od sebe da svaki tvoj dan učini najboljim i savršenim.
Rezultati i plodovi apstinencije? Vidljivi su na svakom koraku. Zdravlje? Za godine koje imam, osjećam se odlično. Radno sposoban, vitalan i stalno u akciji, kaže Marijan. – Da se nije dogodio taj novi početak, ne bi bilo mene, ni nas kao obitelji. Vjerojatno naše troje djece ne bi završilo visoko obrazovanje i ne bismo danas uživali u mnogo sreće i obilje blagoslova. Ne bismo danas imali osmero unučadi. Svima se ponosimo. Može li itko poželjeti više? Mi smo danas sretni i ponosni ljudi, sretna obitelj. Za ispunjenje snova ne treba više.
Zašto smo pristali na intervju? Dovoljno smo osviješteni, te se ne osjećamo stigmatizirano i ako naše svjedočenje nekome otvori oči i potakne ga na razmišljanje, mi ćemo biti uz njega. Znamo da smo na pravom putu i nismo sami. Ima nas mnogo. Istina, neki manje poznati, neki više.
Nakon što su okrenuli novu stranicu u životu okrenuli su se lijepim stvarima okupljanju na Večerima poezije.
Sve je počelo i krenulo od nas iz našeg kluba. Ideja je rođena u našem klubu na našoj godišnjoj skupštini prije dvadeset i jednu godinu. Ja sam naime uvijek za naše godišnje skupštine kluba bila zadužena za kulturni program, te sam redovito pripremila i čitala neke od svojih radova, ili bi ih pripremila za neke od članova, kazala je Vikica. Apstinenti i članovi drugih klubova, kao i neki terapeuti, na našoj skupštini su to prepoznali i predložili da imamo nešto svoje i da to budu večeri kada će članovi klubova, apstinenti i članovi njihovih obitelji čitati svoje pjesme, svoje priče. Naš tadašnji gradonačelnik Dražen Breglec se odmah ponudio kao podrška i obećao našu kinodvoranu. Tako je sve počelo i traje već dvadeset godina. Ponosna sam zbog toga.
Stavovi okoline prema apstinentima?
Ah, pa to su ti oni alkići… za neke možda da, ali za sve one koji ne znaju, mi smo pobjednici i heroji, jer samo jaki i hrabri, samo rijetki to mogu učiniti za sebe i svoje obitelji
Teško je kad primjerice tražiš sponzore kao što smo mi tražili da nam pomognu u organizaciji ovogodišnje obljetničke Večeri poezije. Ne bismo više nikad išli tražiti sponzore jer to je najteži dio posla. To je dio kada se trebaš spustiti najniže što možeš. Do zemlje, kako voli reći moj muž. Trebaš poljubiti majčicu zemlju, priznati da si jedan od onih koji si imao problem. Kada se pridigneš, shvatiš da nije bilo vrijedno toga, ali kasno je. Neki se tome podrugljivo smiju. Onda za kratko vrijeme shvatiš da se nije vrijedno zamarati se stavovima ljudima koji te ne shvaćaju i žive u ne znaju i zabludi. Hvala svima koji su nam izašli u susret. Alkoholizam je bolest o kojoj treba puno znati, i zato mi danas govorimo i tako glasno pa neka se čuje. Stvarna borba za mnoge traje čitave godine, i tako treba biti. Bogu hvala, mi smo jedni od onih koji smo svoju bitku dobili. Bog mi je pružio ruku i ne želim je više ispustiti, kazao je Marijan kojemu je supruga Vikica velika potpora. Ona kaže da nikad na to ne treba gledati kao da je njegov ili njezin problem. Ne to je zajednički problem i zajedno ga treba riješiti da bi se nastavio kvalitetan odnos.
