Lorena Rosa rođena je u Međimurju pred točno 44 godine kao Renato Horvat i, kao što vidite, nema nikakvih problema sa spominjanjem svog negdšnjeg imena – poprilična je to rijetkost kad se razgovara s trans osobama.
Odrastala je u klasičnoj međimurskoj patrijarhalnoj obitelji u kojoj postoji jasno definirana podjela rodnih uloga: dečki igraju nogomet, tuku se i, kad za to dođe vrijeme, pokazuju interes za djevojčice, piše 100posto.hr.
Lorenu su, kao i njegove prijatelje, tada zanimale cure. Onda još, doduše, nije znala da ju uz ženske spolne organe pale i druge ženske stvari.
Nikad se nije igrala s lutkama niti se baš uklapala u rodne stereotipe koji ljudima padaju na pamet kad pomisle na odrastanje muškarca zarobljenog u krivom tijelu.
“Jednog sam popodneva sjedila pod trsom, onako popodne odmarajući se od rada u goricama”, Lorena se u to vrijeme bavila fizikalijom na crno kad god je ljudima trebalo, “i tak sam se onda ja zamislila nad time što ono T u LGBT znači. Kak onda još nisam imala niti kompjuter niti baš imala pristup internetu potrajalo je neko vrijeme dok nisam uspjela istražiti kaj to trans točno je. Zamisli, a moja mama optužuje internet da je napravio ovu sramotu od mene, a donedavno nisam ni kompjuter imala!”.
Lorenin se život nakon te spoznaje promijenio iz temelja. Nije, doduše, još nikome rekla za svoju transrodnost jer se bojala reakcije svoje okoline. No, konačno je shvatila zašto je od svoje 19. godine u tajnosti sama izrađivala ženske cipele, šivala haljine i krala mami i sestri šminku.
Lorena zatim objašnjava o svom životu u ratno vrijeme u našoj zemlji, kaže da nije imala problema da ide u rat, ali ideja da bude s drugim muškarcima kao muškarac joj je bila mrska. Kazala je doktorima, na nagovor oficira, da razmišlja da ubije nekoga pa su ju zatvorili u psihijatriju, u Vrapče.
Od tamo je pobjegla ubrzo, ali nisu je ni tražili nakon toga.
Kad se vratila u Međimurje, tada je još živjela kao Renato, počela je polako shvaćati da ju uz žene zanima i kako biti ženom, odnosno počela se prerušavati u ženu. “Po noći sam u tajnosti sama radila cipele, šivala haljine ili oblačila sestrine. Nitko nije znao kaj radim niti sam ja to ikome govorila. Prvi put sam naglas izgovorila da se osjećam kao žena psihijatru u Čakovcu nakon kaj sam saznala da transeksualnost uopće postoji. Imala sam 39 godina.”
Zanimalo me kako je zdravstveno osoblje u međimurskoj bolnici reagriralo na njezinu priču. “Prihvatili su me. Počela sam s tranzicijom, obavila masu psiholoških testova kako bi se uopće konstatiralo jesam li psihički zdrava. Pokazalo se da jesam.”
U tajnosti je polako u svoju svakodnevnu rutinu počela uključivati ‘ženske prakse’.
Kad je konačno svojima rekla što je na stvari, fizički su nasrnuli na nju. Uključila se i policija, a da stvar bude gora Lorenini su svu krivnju svalili na nju pa je zaradila i kaznenu prijavu. Uskoro su je izbacili i iz kuće. Dom je, prije nego se preselila u Zagreb, pronašla u centru za nezbrinute starije i nemoćne osobe nadomak Čakovca, kako kaže jedinom utočištu za beskućnike u Međimurju.
“Tad sam se htjela ubiti. Svi ti mi, transeksualci, živimo na margini, ali to je bilo previše. Kad sam se konačno preselila ovamo počela sam živjeti slobodnije, ubila bih se da nisam. Krenula sam s hormonskom terapijom i počela dobivati tijelo žene. Evo, nakon što se ujutro obrijem sam gotovo i zadovoljna odrazom koji vidim u ogledalu.”
Lorena živi gotovo bez novca, od male mirovine i novca koji joj majka pošalje.
“Živim od hrane koju dobijem u dnevnoj bolnici, a dobila sam i par ponuda da se počnem baviti prostitucijom. Al kak sam vjernica, to nikad nije dolazilo u obzir. Neću griješit protiv Boga samo kako bih preživjela”, objašnjava.
“Nekako sam se pomirila cijenom koju plaćam da nakon 40 godina konačno živim ono što jesam. Tak ti je to, kad jednom uđeš u tranziciju moraš biti spreman izgubiti apsolutno sve u životu da bio dobio tu jednu stvar. Hvala Bogu što imam divnu podršku u zajednici koju sam pronašla u dnevnoj bolnici”, kaže Lorena.
Lorena je, naime, nedavno i formalno promijenila oznaku spola u službenim dokumentima. “Ljudi još uvijek reagiraju agresivno. Ali, ne bojim se ja. Fala Bogu pa se još uvijek znam tuć k’o muškarac, kad je to potrebno.” Osim toga, otkrila mi je i kako se transeksualke često i same međusobno znaju potući. Iz ljubomore, kaže.
No, Lorena se i dalje nada kako će jednom osnovati obitelj. Jer to je, kako kaže, ono do čega joj je najviše stalo u životu.
