Kako se Međimurje mijenjalo u proteklih sto godina od golih i bosih domorodaca do građana

međimurje mijenjalo
Sredinom prošlog stoljeća mnoge su Međimurke dodatne prihode dopunjavale pletenjem cekera u kućnoj radinosti

Neobrazovani i siromašni Međimurci još prije sto godina na početku 20tog stoljeća živjeli su u kmetskim uvjetima, ali sami sebe zbog toga nisu zvali domorodci, već je ta riječ za njih imala potpuno drugo značenje. Smatrali su se domicilnim stanovništvom koje je polagalo pravo na to da sami upravljaju svojom sudbinom, a ne tuđinci, umjesto nji. Pismenih je u to doba bilo manje od polovice stanovnika, oko 39 tisuća ljudi od ukuppno preko 80 tisuća stanovnika. Živjeli su u oko 12 tisuća kuća, no samo polovica od čvrstih materijala kamena ili opeke, njih oko 6500. Ostale su bile drvene njih 3100 ili od blata – ilovače njih 2272. Samo je 4216 bilo pokriveno crijepom, ostale su bile pokrivene slamom ili šindrom (drvenim daščicama)

Međimurci su u samo sto godina otkako su donijeli odluku o odcjepljenju od Mađarske u siječnju 1919. godine do danas prošli put od domorodaca do građana.

Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno da smo sami sebe početkom prošlog stoljeća zvali domorodci, da su se borili protiv sužanjstva, ali gledano s današnje perspektive bilo je u tome mnogo istine. Neobrazovani i siromašni Međimurci živjeli su u kmetskim uvjetima, ali sami sebe zbog toga nisu zvali domorodci, već je ta riječ za njih imala potpuno drugo značenje. Smatrali su se domicilnim stanovništvom koje je polagalo pravo na to da sami upravljaju svojom sudbinom, a ne tuđinci, umjesto njih.

Kako god danas bili nezadovoljni situacijom u društvu, koliko god propitkujemo kvalitetu života kojom živimo, osobnim i društvenim standardom, položaj u kojem su živjeli naši preci u trenutku kada su tražili odcjepljenje od Mađarske i pripojenje matici zemlji iz današnje perspektive izgleda domorodački u drugom smislu uvjeta i kvalitete života kojim su tada živjeli.

U trenutku odcjepljenja iza Međimuraca bio je Prvi svjetski rat, kada su raspala stoljetna carstva, među ostalim i Austro-Ugarska Monarhija, a na istoku Carska Rusija. Međimurci su preživjeli krvavi Badnjak, s pokoljima razjarene mađarske vlasti na uzmaku.

Počelo je 20. stoljeće koje je cijeli europski kontinent preobrazilo na nezamisliv način, ali ni u prošlom stoljeću nismo bili lišeni ratova. Još jedna veliki Drugi svjetski rat, a Hrvatska i Međimurje doživjeli su i Domovinski rat za osamostaljenje.

“Šterčija” na početku 20. stoljeća kakva se danas ne može zamisliti

Dvadeseto stoljeće za nas je bilo stoljeće velikog tehnološkog napretka kakav se ne pamti u prošlim stoljećima. Na početku stoljeća velika većina živjela je okružena blatom, u kućama pokrivenih slamom, građenih od drva ili blata. Umiralo se od zaraznih bolesti. Sto godina kasnije Međimurci uživaju komunalni i zdravstveni standard i kvalitetu života u kojoj su dominiraju bolesti izazvane preobilnom, a ne preoskudnom hranom. Uvođenje tekuće vode iz slavine u sve domove u Međimurju  je odnijelo iz Međimurja endemsku bolest oka, ružnu zaraznu bolest oka trahom, za koju mlađe generacije nisu ni čule, a u prošlom stoljeću je zbog te bolesti u Prelogu djelovala i posebna bolnica očna bolnica. Oni koji su 9. siječnja 1919. godine skupili u Čakovcu na velikoj skupštini i tražili odcjepljenje Međimurja od Mađarske, naš bi današnji život zbog komfora koji uživamo smatrali nezamislivim. No svaka generacija pomiče granice svojih snova pa mi danas jednako težimo boljemu kao i generacije prije nas.

Da bi se podsjetili što se sve promijenilo u proteklih 100 godina u Međimurju, poslužili smo se podacima iz knjige Vladimira Kalšana Povijest Međimurja.

Polovica stanovništva bila je nepismena

Na početku 20. stoljeća u Međimurju je živjelo preko 80 tisuća stanovnika i bilo je samo 220 Međimuraca u inozemstvu. Većina njih u to vrijeme bili su seljaci koji su živjeli u kmetskim uvjetima i kamo bi oni uopće mogli otputovati u tim okolnostima. Pismenih je u to doba bilo manje od polovice stanovnika, oko 39 tisuća. Od oko 80 tisuća stanovnika maternjim hrvatskim jezikom je govorilo njih 75.000 govorilo, a oko 4000 mađarskim i oko 700 njih njemačkim jezikom. U Međimurju je bilo tada oko 12 tisuća kuća, no samo polovica od čvrstih materijala kamena ili opeke, njih oko 6500 ostale su bile drvene njih 3100 ili od blata – ilovače njih 2272. Samo je 4216 bilo pokriveno crijepom, ostale su bile pokrivene slamom ili šindrom (drvenim daščicama). Seljaci su još živjeli pod vlastelom, a agrarna reforma i podjela zemlje seljacima odvila se po svršetku Prvog svjetskog rata.

Na početku stoljeća zdravstvene prilike u kojima su živjeli Međimurci bile su, malo je reći, teške. Mnogi su obolijevali od trahoma i gušavosti. Trahom je zarazna bolest, posljedica prljavih ruku i nedostatak tekuće vode i redanja članova obitelji u umivanju iz jednog lavora. Zbog razmjera bolesti  je još potkraj 19. stoljeća u Prelogu osnovana Očna bolnica. Gušavost, druga endemska bolest u Međimurju, bila je izazvana nedostatkom joda, a očitovala se u obliku neugodne velike guše na vratu, ponekad i do veličine manje lopte.

Epidemije trbušnog tifusa i malarije

Sanitarni uvjeti u kojima je živjela većina Međimuraca na početku prošlog stoljeća bili su s današnjeg stajališta grozni. Gnojnice s gnojišta u neposrednoj blizini skromnih kuća miješali su se s pitkom vodom koja se vadila iz bunara. Epidemije trbušnog tifusa i malarije nisu bile rijetkost, a ljekarne i liječnici jesu bili malobrojni i teško dostupni. Neobrazovani i siromašni Međimurci živjeli su u kmetskim uvjetima, nikakvo čudo da su sami sebe nazivali domorodci, premda pritom oni sami nisu tako zvali zbog primitivna načina života, već je ta riječ za njih imala potpuno drugo značenje. Potpuno opravdano smatrali su se kao domorodci, domicilnim stanovništvom koje je polagao pravo na to da sami, a ne tuđinci, umjesto njih, upravljaju svojom sudbinom.

Unatoč svim tim neprilikama i nakon završetka 1. svjetskog rata popis stanovništava 1921. godine pokazao je porast broja stanovnika na preko 96 tisuća, od čega je 94 tisuća kao maternji jezik navelo hrvatski. U Čakovcu je 1923. godine počela s radom Opća bolnica Čakovec u Feštetićevoj zgradi u kojoj trenutno dok se završi obnova starog paviljona interne radi Psihijatrija.

Odmah po završetku 1. svjetskog rata počela je ozbiljna eksploatacija ugljenokopa u Peklenici. Na dnevnom kopu ugljena 1924. godine bilo je zaposleno 297 rudara koji su iskopali preko 17 tisuća tona ugljena. Prva rudarska jama Hrastinka datira iz 1925. godine, a broj rudara se povećao na 520. Istodobno se u Peklenici i Selnici eksploatirala nafta.

U Čakovcu se početkom 20-tih godina formiraju prve tvornice. Postojala je i tvornica bombona i čokolade, tvornica vrpci i vezica, razvija se mesna i prehrambena industrija, vinarstvo i voćarstvo, bankarske institucije. Između dva rata razvijaju se i graditeljske firme.

Prelog ima prvu mjesnu električnu centralu i također manje proizvodne pogone. Viškom električne energije iz rudnika ugljena u Peklenici 1938/39. elektrificirano je Mursko Središće.

Čakovec je dobio izmjeničnu struju dobio 1932. godine iz HE Fala.

Međimurje je još jednom u 20-tom stoljeću potpalo pod tuđinsku vlast u vrijeme 2. svjetskog rata. Mađarske trupe ušle su u Međimurje 16. travnja 1941., a ono je ponovno oslobođeno mađarske okupacije 1945. godine. Mađarska okupacija donijela je i masovna uhićenja hrvatske inteligencije i činovništva u Međimurju i ponovno počinje prisilno uvođenje nastave na mađarskom jeziku.

Nakon rata i ratnih razaranja prilike u Međimurju nakon 1945. ponovno su bile teške. Čak ni Čakovec u to vrijeme još nije imao vodovod i kanalizaciju, a građani su živjeli u tijesnim, vlažnim i prizemnim stanovima. Bunari i zahodi bili jedni blizu drugih, smetlišta i gnojišta neuređena. Harale su epidemije tifusa, dizenterije i pjegavca.

Poslije 2. svjetskog rata prioritet – prehraniti stanovništvo

Prioritet nakon Drugog svjetskog rata postaje prehraniti stanovništvo. Uslijedila je još jedna agrarna reforma, a 1952. godine zemljišni maksimum smanjen je na 10 hektara, pri čemu je zemlju dobilo puno bezemljaša, a formirana su i državna poljoprivredna gospodarstva.

Za Međimurje je zbog blizine granice nakon rezolucije Informbiroa, 1948., odnosno raskida sa Staljinovim Sovjetskim Savezom dolazi još jedna teški udar. Iz Čakovca je preseljen dio industrijskih pogona u unutrašnjost zemlje, iz Čateksa 90 strojeva, iz MTČ-a 128 strojeva, kompletno postrojenje Vajde za konzerviranje. U Sisak je prevezeno kompletno postrojenje za preradu mlijeka. Investicija u industriju u Međimurju nije bilo do 1956. Tako su Međimurci još jednom pretrpjeli zlu sudbinu zbog svog graničnog položaja.

Pismenost raste nakon 50-tih

Početkom 50-tih u Međimurju je živjelo preko 112 tisuća stanovnika, uz manja kolebanja na više u Međimurju na više, i danas 70 godina poslije taj broj stanovnika se zadržao na toj brojci. Značajno je porastao broj pismenih osoba koji je pedesetih bilo 74 posto. S udjelom visokoobrazovanih Međimurje se jako dugo borilo da kraja devedesetih i na prijelazu u 21. stoljeće. Tijekom cijelog 20. stoljeća Međimurci su svoju djecu odgajali tako da su ih slali najbržim putem do zapošljavanja i svog kruha. Cijelo desetljeće šezdesetih bilo je obilježeno elektrifikacijom Međimurja.

Do 1945. godine ni Čakovec, kao što smo spomenuli, nije imao javni vodovod ni kanalizaciju, a posebno teško u opskrbi vodom bilo je u gornjem Međimurju.

Sredinom 50-tih godina prošlog stoljeća od ukupno 749 kilometara cesta svega 2 kilometra bila su asfaltirana na ostalim je bio tucanik ili zemlja. Cestama je vozilo svega 122 kamiona, 2 autobusa, 38 automobila i 31 traktor.

Istodobno došlo je do procvata otvaranja trgovina u maloprodaji. Bilo ih je 211, ugostiteljskih radnji – 97, 9 kina, 62 biblioteke, 3 narodna sveučilišta (pučka učilišta, đački dom), 3 ustanove za zaštitu djece i mladih, 2 bolnice u Čakovcu i Prelogu s 280 kreveta, dom zdravlja, 7 ambulanti. U Međimurju je bilo 26 liječnika. Radilo je 87 škola, a na jednog nastavnika je dolazio 41 učenik, prosječno je u razredu bilo 34 učenika.

Veliki val iseljavanja krajem 60-tih i početkom 70-tih

U Međimurju je 1971. godine bilo preko 115.000 stanovnika. Ukupno je bilo zaposleno preko 28.000 Međimuraca. Danas taj broj iznosi preko 40.000. Početkom sedamdesetih je inozemstvu u zapadnoeuropskim zemljama radilo preko 10.000 Međimuraca. Sedamdesete su i godine naglog razvoj infrastrukture.

A najznačajniji gospodarski razvoj i zapošljavanje vezano je za drugu polovicu sedamdesetih do početka osamdesetih. Tada je došlo do porasta stanovništava na preko 116.000. Stopa zapošljavanja između 1976. i 1980. iznosila je skoro 10 posto. Otvaralo se 1900 radnih mjesta godišnje.

I osobni standard građana snažno je rastao sedamdesetih i osamdesetih godina. Bilo je to doba dobivanja asfalta, vodovoda u svako mjesto, kao što su 90-te bile godine desetljeće plinofikacije Međimurja,

Međimurje je potkraj 70-tih i početkom 80-tih dobilo nadimak “mala Švicarska” zbog uređenja kuća, okućnica i naglog rasta standarda. Devedesete su bile godine obilježene sumornom privatizacijom, Domovinskim ratom koji, srećom, Međimurju nije donio ratna razaranja, a je su mnogi Međimurci su obranu domovine platili životom.

Međimurje se snažno promijenilo, ali privrženost svome kraju nije nikad

Međimurje se u proteklih 100 godina iz ovih podataka vidimo snažno promijenilo. Ipak, danas na svoj kraj gledamo kritičkije nego ikad. Međimurci su se rasuli svuda po svijetu. Postali su samosvjesniji, traže svoje. Dobivaju i mjesta u vladi ima ih u znanosti, kulturi. Snažno smo opredijeljeni za obrazovanje, branimo i unaprjeđujemo svoj zdravstveni standard. Puno iseljavamo, ali se uvijek vraćamo u Međimurje. Vezanost za regionalni identitet je nešto što se nije promijenilo ni u sto godina.

I da nikada nismo odustali od oslonca na vlastite snage. Ono što se u sedamdesetih i osamdesetih gradili samodoprinosima samonametnutim porezima za namjensku gradnju komunalne infrastrukture po mjestima, sada radimo uz pomoć povlačenja sredstva iz EU fondova.

 

Ostavi komentar