U svakodnevnim brigama i strkama nekad zaboravimo na ono bitno. Ali postoje ljudi i njihovi životi koji su inspiracija svima.
Među njih mi bismo svakako uvrstili 19-godišnju Ivanu Šavora iz Goričana. Iako boluje od raka ova djevojka se ne predaje, te u borbi sa svojom bolešću inspirira i druge.
Na svom Facebooku napisala je inspirativan status, najviše o sebi, koji će vas dirnuti do suza. Ivani, od srca želimo da što prije ozdravi.
Jedino pošteno je da ga prenesemo u cijelosti.
Prošlo je točno godinu dana od trenutka kada se sav moj svijet srušio. Spoznaja da se sa samo 19 godina moram boriti za život, nije bila nimalo laka. Prošla sam 11 kemoterapija, 23 zračenja i sve to nije bilo dovoljno da ozdravim. Međutim, u ovo predbožićno vrijeme ne želim pričati o tome što sam sve prošla, reći ću samo da me čeka teška, dosad najteža fizička i psihička borba sa zlotvorom koji se nastanio u meni i ne želi samo tako nestati. Želim ispričati jednu kratku pričicu sa par korisnih savjeta.
Kada sa 19 godina saznate da imate rak, odnosno da bolujete od nečeg smrtonosnog i teško izlječivog, najteže je nastaviti dalje normalno živjeti. Spoznaja da se moram boriti za život, prolaziti kroz kemoterapije, zračenja, da mi drugi dom postaje bolnica, dok se većina mojih vršnjaka zabavlja, uživa, studira, radi i ostvaruje svoje snove, jako mi je teško pala. Dugo mi je trebalo da se priviknem na drugačiji i novi život; život u kojem se treba snažno boriti, biti pozitivan, vjerovati, nadati se. Stvarno sam se trudila biti uvijek nasmiješena i vedra, radila sam ono što volim, što me ispunjava i motivira.
Kada sam u 8. mjesecu saznala da moja borba ipak još nije gotova, da me čekaju teže terapije i kada su nakon 6 mjeseci mirnog liječenja počeli problemi, trebalo se ponovno dignuti, osnažiti se i krenuti dalje. Mogu reći da sam tek tada počela shvaćati ozbiljnost svoje bolesti i tek tada sam počela shvaćati da je sve u mojim rukama, da se ne mogu i ne smijem oslanjati na druge ljude i da trebam preuzeti stvar u svoje ruke.
Teško mi je bilo prihvatiti da mnogi za koje sam do tada smatrala da su mi prijatelji ili da im je na bilo koji način stalo do mene, nemaju vremena da bi me pitali kako sam, da bi me posjetili na 5-10 minuta, da im je neugodno bilo što reći. U trenutcima kada trebaš najviše podrške u životu, ona nedostaje. Dugo sam se borila sa tim i neprestano se pitala zašto je to tako? Zar su ljudi stvarno tako sebični? Ali onda sam shvatila da je to zato što nitko tko nije prošao kroz slične ili iste stvari, ne može vas, ma koliko god se trudio, razumjeti, ne može vam dati pravi savjet ili podršku. A na kraju krajeva i ne treba!
Ne treba vam desetke ili stotine prijatelja i poznanika koji će se brinuti za vas…dovoljna je obitelj i njih tek nekoliko pravih koji će stvarno biti uz vas, ne samo kada vam je teško kako bi vam olakšali muke već i onda kada želite slaviti život, veseliti se i kada trebate nekoga s kim ćete uvećati vašu sreću!
Kada sam to konačno shvatila i prihvatila, onaj svijet koji se 21.12.2015 srušio, počela sam iznova graditi! Do tad sam uvijek čekala neki bolji trenutak, odnosno da ozdravim kako bih počela dalje normalno živjeti. Ali čekanje pravog ili boljeg trenutka, čekanje ponedjeljka, sljedećeg mjeseca ili Nove godine se ne isplati. Ako zaista želimo nešto učiniti, trebamo učiniti to upravo sada, kada to želimo, u ovom trenutku! Život nema reprizu, nije generalna proba i mi nismo tu da bismo ga odgađali već da bi živjeli za svaki trenutak…
Također ne trebamo tražiti savjete i podršku od drugih ljudi jer smo mi ti koji najbolje znamo što nas muči, mi smo ti koji sebe najbolje poznajemo i zbog toga je život u našim rukama i mi ćemo si najbolje pomoći sami, ako preuzmemo život u svoje ruke.
Motivaciju i inspiraciju trebamo pronaći u nečemu što volimo, što nas veseli i ispunjava a da nije povezano sa drugim ljudima. Ja sam se počela baviti fotografiranjem; neopisiv je osjećaj kada uživate u prirodi, divite joj se a usput te trenutke zabilježite i fotografijom. Uživala sam u predivnoj glazbi, u čitanju, u pisanju, u šetnjama. Moram priznati da sam stvarno postala još vedrija, veselija, sretnija, hrabrija i psihički zdravija osoba.
Kada razgovaram s ljudima, iako su to većinom cimerice iz bolnice, doktori i medicinske sestre, svatko primjeti moj veseli duh. Te me riječi dragih ljudi dodatno motiviraju, ali nisu ključne u mojoj motivaciji, što je najvažnije. Tako sam postala „odjelna ljepotica, omiljena pacijentica, hrabra i žilava Ivana, Šavorica, Ivančica, Ive, Ivek, mala Šavora, uvijek nasmiješena i vesela, mlada dama koja izgleda puno bolje nego njezini nalazi“.
Sretna sam kada se svakog jutra probudim, zahvalna sam na svakom danu što mi je dan, vesela sam kada pročitam lijepu knjigu, kada čujem super pjesmu na radiju, kada mogu fotografirati, šetati i uživati u prirodi, miru i spokoju koji ona pruža. Radujem se svakom novom danu, slavim svaki, pa i najmanji uspjeh, sretna sam kada su i drugi sretni. No, najviše od svega htjela bih to podijeliti sa drugim ljudima. Ponekad jednostavno prštim o energije, optimizma, pozitive, sreće, veselja…a nemam priliku to pokazati i podijeliti.
Duboko se nadam i vjerujem da Bog ima neki plan za mene i da se sve ovo događa s razlogom; da je ova bolest tu kako bi me naučila kako postati još boljom i zahvalnijom osobom. Nadam se da me na kraju ovog mračnog, teškog i bolnog puta čeka svjetlo i život u kojem ću moći sve ono dobro što u meni pršti podijeliti s drugima i tako ih usrećiti. Više od svega želim život; zdravlje, ljubav te istinsku sreću i veselje!
