Prijatelj uvijek spreman na pomoć, dobra duša međimurskih planinara i vic-maher koji iz dana u dana na Facebooku uveseljava britkim šalama na temu muško-ženskih odnosa, vješt je u svirci gitarom, odličan fotograf, moderator koncerata i planinarskih putopisnih večeri, zaljubljenik u prirodu i sportsku rekreaciju. Sve to i još mnogo više krije se iza imena Dubravko Balent većini znan i od milja zvan Costa.
S ovom ljudinom iz Goričana ne ide se na “šalicu razgovora” već na “kupicu pive”. Pa krenimo…
Najviše voli off road biciklizam
– Druženje s biciklom krenulo je početkom osamdesetih kad se u Međimurki u Čakovcu pojavio prvi mountain bike bicikl. Kupio sam ga i odbiciklirao s njim doma u Goričan. Dogodila se moja momentalna ljubav prema biciklu. Te sam godine napravio biciklom preko 5 tisuća km. Otada sam promijenio nekoliko bicikala. U Goričanu se svake nedjelje na jezeru gdje su se održavali nogometni susreti sastajala jedna ekipa prijatelja. Sjedili smo u Corneru i dogovorili se da počnemo zajedno biciklirati. Bila je to neformalna skupina zvana Corner boys. Članovi te ekipe su daleko jači sportaši od mene. Vozili su Kajkavijane, Bilogorke i druge utrke. Biciklizam volim jer čovjek može nakon posla uzeti bicikl i sat-dva odvoziti 50 – 100 km, vidjeti puno stvari, sresti zanimljive osobe ili otići kao ja uz Muru do Podturna i natrag, biciklirati uz Dravu. Najviše volim off road biciklizam, bicikliranje kroz prirodu. Član sam biciklističkog kluba Prelog. Na BIMEP-u sam odvozio ove godine cijelu stazu. svoje druženje s biciklom opisuje Costa.
Visokogorski planinar kao autoritet mladima
Costu poznajem ponajviše kao planinara. Srčano se uključuje u organizaciju brojnih Bundekovih aktivnosti kao što su Vincekov pohod ili nedavno održana Prva trail utrka Čakovec – Štrigova. Znam da bi najradije i sam potrčao stazom, ali je ovog puta bio jedan od bitnih kotača zamašnjaka cjelokupne organizacije trke. U posljednje vrijeme sve više poučava planinarenju mlađu populaciju:
– U planinama me motivira mir, tišina, dobra ekipa. U planinama srećemo ljude sličnih sklonosti i razmišljanja. Sve više ljudi se posvećuju planinarenju. Osobno me često kontaktiraju ljudi koji bi željeli u planine mogu li ih “otpelati” na Ivanščicu. Omasovljenje planinarstva dovodi, nažalost, i do negativnih pojavnosti, pa osobe koje nisu istinsku planinari ostavljaju smeće, trgaju klupice i cvijeće. Nas planinare motivira i to što ima sve više zainteresirane djece za planinarenje. Bundeki surađuju s OŠ Belica i Mursko Središće te vrtićima. Dosad nisam radio s djecom pa sam se ispočetka malo pribojavao. Ali rad s mladim planinarima me oduševio.
* I sam se osobno educiraš u planinarskim vještinama?
– Emotivac sam i sve što radim, maksimalno radim najbolje što mogu. Čovjek bi se trebao cijelog života educirati. Ja sam visokogorski planinar, ali sam prvo završio osnovnu planinarsku školu. Iznenadilo me kad sam uvidio koliko zapravo ne znamo o planinarenju kad tek ulazimo u taj svijet. U osnovnoj školi bio sam izviđač, bavio sam se orijentacijom, bio na logorovanjima i raznim natjecanjima, ali u planinarskoj školi sam naučio još mnogo toga o meteorologiji, čvorovima i prehrani u prirodi. Završio sam i visokogorski tečaj i tečaj za planinarskog vodiča. Upoznao sam fenomenalne instruktore Alana Čaplara, Nikolu Šebreka, Dubravka Pejnovića, Sašu Jurića i Karolinu Supinu Vrabec.
Mislio je da je pretežak za trčanje, ali danas je polumaratonac!
Costa je kao svestrani poklonik sportske rekreacije upoznao tijekom godina brojne ultramaratonce, bicikliste, biatlonce i trkače iz naših sredina koji ga dodatno motiviraju. Sve su to osobe koje su uz naporne treninge dosegli sjajne rezultate, primjerice Karla Čović, ultra triatlonka i ironman Roberto Setnik. On se, kako kaže, trudi biti što više u pokretu:
– Trčanje je sport koji sam dugo izbjegavao zbog predrasuda da u tom sportu stradaju koljena, da sam prestar, pretežak i prekrut za trčanje. Ali dogodili su se dani kad nije bilo vremena za duže hodanje ili bicikliranje i odlučio sam probati trčati. Prijavio sam se na Utrku za trofej Grofa Draškovića u Trakošćanu na 5 km. Trčalo se u predivnom ambijentu s odličnom ekipom. To me motiviralo da druge godine odem na trku od 10 km i tako sam počeo sve više trčati. Odlučio sam da će Polumaraton Zrinski(h) u Čakovcu biti moj prvi polumaraton. Do tada nisam istrčao tu kilometražu. Iako sam bio među zadnjima, bilo mi je fantastično. Ljudi su nas bodrili i davali nam snage. Najviše volim trail trčanje, pa svake godine trčim zimsku Cross ligu Beretinec.
Costin ulaz na čakovečki cilj njegovog prvog istrčanog polumaratona – 1. Polumaraton Zrinski(h) 2017.
Proždrljivi planinarski krti osvojili Pokojec iz trećeg pokušaja!
Boravak u prirodi nudi obilje motiva posebice za pejzažnu fotografiju što Costa odlično bilježi. Ima i svoju vjernu publiku na Facebooku koja uvijek s radošću i divljenjem prati njegove fotografske uratke:
– Volim biciklirati i planinariti sam, jer tada mogu stati gdje hoću i napraviti dobru fotografiju. Ima dosta ljudi koje me prati na fejsu i uživaju u mojim fotkama, pa imam i kao neku obavezu prema njima. Mobilna tehnologija je toliko napredovala da možemo odlične fotke raditi mobitelom i to me veseli.
* Zašto preporučuješ svima sportsku rekreaciju i boravak u prirodi?
– Kretanjem u prirodi čovjek čini dobro za svoje zdravlje i protiv bolesti posebice protiv stresa, nervoze, visokog tlaka. Što više ljudi borave u prirodi, to su opušteniji, zdraviji, sretniji. Ne patim na rezultate. Hoćemo li doći do vrha ili ne, nije bitno. Ima jedna anegdota koje se uvijek rado prisjećamo. Nekad sam bio član jedne vesele ekipe iz Varaždina, paraplaninarske skupine koja se nazivala Proždrljivi planinarski krti. Mi smo primjerice Pokojec od 434 m osvojili tek iz trećeg pokušaja. Nije bitno da je to 500, 1600 ili 8 tisuća metara nadmorske visine, bitno je uživati u prirodi i družiti se s ljudima.
foto: arhiva Dubravko Costa Balent
