U današnje vrijeme kada se svaki drugi brak raspada ili pak se propituje opstojnost bračne institucije, proslaviti 60. obljetnicu zajedničkog života više je negoli vrijedno spomena, ali i divljenja.
A Ani i Ivanu upravo je to i uspjelo, pa su 5. siječnja ponovili bračne zavjete onako kako su to učinili i prvi put, također 5. siječnja, ali 1958. godine. Tada u Maloj Subotici, a sada u Štefancu gdje su se i skrasili, izgradili su svoj život te podigli kćer i četiri sina. Još uvijek su privrženi jedni drugome, vitalni, vedra duha i raspoloženi za šalu pa je tako bilo i za vrijeme našeg razgovora.
– Kak dečki smo u to doba hodili po čeharama i tam sam videl tu frčnu malu, lepih plavih očiju – sa smijehom je prepričao Ivan svoj prvi susret sa svojom budućom gospođom.
A ta frčna mala tada je tek stasala i imala je svega 14 godina. Čehare su bile glavni zimski događaj gdje su se mladi sretali i upoznavali. Naime, čehanje perja bio je tek povod za kasnije druženje, pjesmu i ples pa je Ivan iz Ivanovca sve češće zalazio u susjedni Štefanec. Na kraju se početkom 1958. godine, i to neuobičajeno, prije vojske za stalno i preselio u vidu zeta.
Ako život piše romane, njihov je doista ispisao. Naime, Ana je već prvog dana po rođenju ostala bez majke, tijekom II. svjetskog rata, zajedno s bakom je ranjena i dan-danas geleri putuju njenim tijelom, otac njoj je stradao pod nogama razjarenog bika, najmlađi sin Petar joj je umro, no duh i vedrina nije ju napustila. Ista je stvar i s Ivanom koji se netom prije velike fešte vratio iz bolnice.
– Cijeli život smo na poljoprivredi. Hranili smo konje, ždrepce, pastuhe. Ustajao sam ujutro već u 5 sati. Najprije sam opral konjima repe, narudlal grive i kopita namazal šmerom i onda sam išel dalje – pohvalio se Ivan.
Supruga Ana je uz poljoprivredu odgajala i djecu, Katarinu, Dragutina, Josipa, Ivana i Stjepana.
– Uvijek smo se molili dragom Bogu, nedjelja nije prošla niti pak prolazi bez odlaska na misu, a zbavljamo i prve petke – odali su supružnici svoju tajnu.
Iako su im staje redovito pune krava i bikova, obišli su nekoliko puta Međugorje, bili su u Lurdu, a posjetili su i Fatimu u Portugalu. Uz to, supruga Ana gotovo je redovito pješačila svakog ljeta do Marije Bistrice.
Danas se ne može reći da su tijekom zajedničkog života oskudijevali u bilo čemu. Imali su i uvijek dovoljno svega, ponajviše međusobnog razumijevanja te ljubavi i odanosti djece koja su danas svoji ljudi.
– Ima nas puno. Srećom, svi smo tu blizu jedni drugima i imamo redovna okupljanja nekoliko puta godišnje. To je za Božić, na večeri za fašničku nedjelju, zatim na šunki poslije mise na Uskrsni ponedjeljak i, naravno, na Ivanje 24. lipnja te na Anino.
Svemu tome treba dodati i proslavu zlatnog pira prije 10 godina te sada dijamantnog.
Kako pak čitav taj dug i plodan zajednički život ne bi ostao nezabilježen, Ana je prije desetak godina uspjela izdati i zbirku poezije. Uz opise doživljaja te osebujnih emocija, gospođa Ana je i svakom svom djetetu posvetila jednu pjesma, odnosno opisala ga kroz stihove.
(vv)
Foto: Vipro Studio
