Svjedoci smo svakodnevnog odlaska mladih Međimuraca na rad u inozemstvo na koje ih tjeraju niske plaće, a veliki životni troškovi. Neki od njih, razočarani stanjem u državi, odluče cijeli život provesti “gore” te se tek u mirovini vratiti u rodnu grudu. No, s druge strane, postoji i manji broj onih koji odluče nekoliko godina raditi u inozemstvo i vratiti se nazad. Tako je odlučio i naš sugovornik, dvadesetšestogodišnji Dario Kovačić iz Prekope, čiju priču donosimo u nastavku.
-Htio sam na brzinu u Njemačkoj zaraditi novce koje bih kasnije uložio u sebe. To je bio period kada sam pohađao fakultet te mi je u jednom trenutku ponestalo novaca. Odlučio sam dvije godine provesti gore, no kasnije se plan malčice promijenio- započeo je svoju gasterbajsku priču Dario.
U isto vrijeme kad je studirao radio je i nekoliko različitih poslova, što se na kraju pokazalo prestresnim te je izlaz iz trenutne situacije potražio u inozemstvo, kao što je to učinilo i nekoliko njegovih prijatelja.
-Studiranje nije baš besplatno. Morao sam se voziti u Varaždin. Tijekom dana moraš jesti, košta i literatura, trebaš kupiti i nešto za obući i ostale potrepštine, a tu je još i džeparac za piće ili kavu- prepričao nam je Dario, koji je na FOI-u pohađao studij informacijski i poslovni sustavi.
Radio 12 sati na dan za 2800 eura
Kada je tražio posao koji bi gore mogao raditi, shvatio je da najviše može zaraditi u metaloprerađivačkoj branši pa je odlučio raditi kao zavarivač. Pošto je završio srednju školu za računalnog tehničara, nije imao pojma o tom poslu, pa je moram prije odlaska u Njemačku završiti tečaj za zavarivača.
Radio sam prije toga nekoliko poslova u Čakovcu, ali nisam bio zadovoljan. Pratio sam što se najviše traži vani i gdje možeš najviše zaraditi. Upisao sam se na tečaj za zavarivača i zaposlio u Firmu u Ivancu koja posluje u Njemačkoj kamo šalje svoje varioce. Išao sam na probu od mjesec dana i nakon toga su me primili- naglasio je Dario.
U Njemačkoj je na dan radio po 12 sati od ponedjeljka do subote te u nedjelju ako je to bilo potrebno. Mjesečno je odradio oko 300 sata za što je ukupno dobio oko 2800 eura. Imao je plaćen smještaj i prijevoz, jedino je morao sebi plaćati hranu. Na mjesec je na hranu potrošio oko 300 eura, s tim da je imao jedan topli obrok u danu. Živio je u stanu ili kući, ovisno u kojem su mjestu bili, s ostalim radnicima, uglavnom Hrvatima.
-Da se razumijemo tako dobre uvjete nemate u svakoj tvrtki. Ovo je jedna od rijetkih firmi koja je tako funkcionirala. Oni koji rade za Nijemce imaju manje plaće i ne pokrivaju im se troškovi smještaja i prijevoza- objasnio je Dario.
Vratio se i krenuo u poduzetničke vode
Kaže da mu nije bio cilj živjeti tamo. U godinu i pol dosta je zaradio i ušparao te je odlučio vratiti se nazad u Međimurje. No, iako je u početku mislio dovršiti fakultet, promijenio je plan te odlučio krenuti u poduzetničke vode.
-Na kraju sam shvatio da mi fakultet nije koristan u području kojim se mislim baviti, pa sam odustao od fakulteta. Možda ću kojeg dana nastaviti tamo gdje sam stao, tko zna- kazao nam je naš povratnik, koji je prije dva mjeseca otvorio svoju firmu.
-Shvatio sam da svoje znanje mogu dobro prodati. Zato sam odlučio krenuti svojim putem- nadovezao se Dario.
Dosad su radili nekoliko poslova u Hrvatskoj, ali i za Sloveniju i Austriju, a cilj im je američko tržište. Voljeli bi poslovati u Hrvatskoj, no vrijeme će pokazati, kako kaže sugovornik, kojim će se putem situacija dalje razvijati. (Sanja Heric)
