U domu Pajićevih sport je svakodnevna tema razgovora, tako da Martin i Dora, i da su htjeli, nisu mogli pobjeći od njega. Odlični rezultati koje brat i sestra Pajić postižu na sportskim terenima, ali i nedavni poziv u državne selekcije u nogometu i rukometu bile su povod našem razgovoru i posjetu ovim odličnim mladim sportašima.
Naime, u 2018. godini nakon Martina Pajića iz NK Međimurje koji je zaigrao za U-20 reprezentaciju Hrvatske protiv Bjelorusije, njegova mlađa sestra Dora, rukometašica čakovečkih Zrinskica, pozvana je u juniorsku reprezentaciju Hrvatske.
Martin je kao mali s kopačkama išao i spavati
Kako je sve počelo i zašto baš nogomet?
– Već od vrtićkih dana nogomet mi je bio velika ljubav – kazao nam je Martin. – Nakon jedne vrtićke olimpijade koja se svake godine održava na stadionu SRC-a Mladost trener Škole nogometa Međimurje – Čakovec Mario Šarić pozvao me da treniram s njima i sve ostalo je povijest – našalio se ovaj mladi odlični nogometaš Međimurja. A kakva je to bila zapravo ljubav prema nogometu, otkrila je i mama Andreja. Naime sa šest godina Martin je od tetka dobio svoje prve kopačke od kojih se nije odvajao niti kad je odlazi na spavanje, morale su uvijek biti u blizini. Trenirao je dugo i rukomet u koji ga je uveo otac Tihomir, nekada odličan čakovečki rukometaš i kasnije trener mlađih uzrasta, no ljubav prema nogometu ipak je bila jača.
Do završetka osnovne škole Martin je nogomet igrao u Čakovcu, a onda se dogodio jedan važan i veliki preokret u karijeri i životu – odlazak u Rijeku na dvije godine.
Martin je u Rijeci upisao Prvu riječku hrvatsku gimnaziju, sportski smjer. Nakon dvije godine provedene u Rijeci za koje kaže kako su bile sportski plodonosne, u kojima je naučio puno toga novoga o nogometu, ali i o tome kako je to živjeti s 14 godina odvojen od obitelji u jednom do tada nepoznatom ritmu i načinu života s puno većom odgovornošću prije svega prema samome sebi, ali onima koji su ti tu priliku pružili, Martin se vratio u Međimurje.
– U čakovečkom klubu tadašnji trener Mario Kovačević kao šesnaestogodišnjaka priključio me je rad prve momčadi i danas kada malo pogledam unatrag, mislim kako je povratak u matični klub zapravo najbolja stvar koju sam mogao napraviti – smatra Martin i dodaje:
– Nakon dobrih igara u II. HNL uslijedio je i poziv u reprezentaciju na što sam jako ponosan i smatram kao je to samo nastavak dugogodišnjeg napornog rada u nogometu.
Kada prvi put obučete dres reprezentacije svoje zemlje, to je posebno emotivan trenutak u životu bilo kojeg sportaša. Uzbuđenje, lagana nervoza, a s druge strane ponos do neba. Moji prvi nastupi za reprezentaciju bili su protiv Bjelorusije. Prvu utakmicu započeo sam među prvih jedanaest i odigrao susret do 60. minute, dok sam u drugom susretu ušao na početku drugog poluvremena i tom prigodom upisao i svoju prvu asistenciju u pobjedi od 2:0.
Dora očevim stopama u rukomet
Dora Pajić, kao i njezin stariji brat, nakon određenog vremena morala se odlučiti samo za jednu od svoje dvije velike ljubavi, plesa i rukometa. Naime, godinama je bila članica čakovečke Teute, a onda, otkrila nam je, polaskom u školu gledajući tatu Tihomira koji je još igrao rukomet i starijeg brata, tada još u rukometnim vodama odlučila da i ona to želi probati. – Dugo sam “gurala” obje stvari, i ples i rukomet, sve do sedmog razreda osnovne škole, ali postalo je sve napornije s obzirom i na školske obaveze, tako da sam morala jednostavno odlučiti u kojem smjeru želim dalje krenuti. Odluka je bila teška, bilo je i suza jer i ples i rukomet jako volim. Naravno da je bilo savjeta koje i dandanas dobivamo jer oni nas ipak najbolje poznaju, ali sve odluke o tome čime se želimo baviti prepustili su nama.
Dora je danas učenica trećeg razreda gimnazije i uz sportske obaveze stigne se napraviti i sve ostalo. – Ima dana kada mi je jedina misao – pustite me na miru da se odmorim i naspavam i ne želim čuti ni za što drugo. No, u svemu je bitna i samo motivacija, odnosno ako si već nešto krenuo raditi i nečim se baviti, onda to radi onako kako treba. Dora je poziv u reprezentaciju dočekala kao članica ŽRK Zrinski Čakovec. – Moja prva reakcija bila je jedan pozitivni šok jer nisam to očekivala, a onda, naravno, velika sreća i radost. Iako još nismo odigrale utakmicu, odnosno održano je četverodnevno reprezentativno okupljanje, to je nešto posebno u životu.
Roditelji ponosni na svoju djecu koja izrastaju u vrhunske sportaše
– U tom nogometnom svijetu ovaj poziv u reprezentaciju činio se jako daleko – kazala je mama Andreja. Jednostavno nemate predodžbu kada se dijete bavi sportom da je ono stvarno toliko dobro da stigne poziv i za nastupe u nacionalnim selekcijama. Onda u trenutku kada vam to dopre do svijesti i vidite taj papir s pozivom… emocije, ushićenje, nešto što se riječima jednostavno ne da opisati. Sve te “strasti” su se stišale do onog trenutka kada je Martin imao prvu utakmicu za reprezentaciju. Svi smo se spremili i trebali krenuti, i onda je Dori stigao poziv za reprezentaciju i ponovo obuzimanje radosnih emocija. Prvi Martinov nastup za reprezentaciju za njega je, kao što je i sam rekao, bio trenutak ponosa, ali, vjerujte, za nas roditelje još i više. Onog trenutka kada vidite svoje dijete u dresu reprezentacije i čujete nacionalnu himnu, shvatite da je to vaše dijete i da ste ga ipak usmjerili u dobre stvari u životu koje će ono svojim daljnjim radom samo još više nadograditi.
– Zapravo – kazao je tata Tihomir – još uvijek ih usmjeravamo sa savjetima za koje smatramo kako im samo mogu pomoći u daljnjem napretku i razvijanju sportske karijere. Naravno da smo na njih oboje ponosni jer u sve ono što su do sada postigli uložili su puno truda i rada. Pozivi u reprezentaciju samo su nagrada za sve što smo kao obitelj prolazili. Put do vrha je, vjerujem da će vam reći svaki sportaš, jako težak, i emotivno i zbog milijun stvari koje se moraju posložiti da bi se došlo do vrha. Trebalo je u određenom trenutku odlučiti, posebno kada je Martin u pitanju, pustiti ga u Rijeku s 14 godina, kakvo će tamo imati društvo, hoće li se u svemu tomu snaći? Sve su to stvari koje se na putu uspjeha ne vide sa strane, a nama kao roditeljima bile su jako važne.
