Vukovarski branitelj, policajac Božidar Mesarić iz Hodošana, koji danas živi u Dekanovcu, probio se iz opkoljenog Vukovara u zadnjoj grupi.
Danas se nerado sjeća rata i ratnih događaja, no ipak progovara o tim teškim danima.
– Radio sam kao kovinotokar u Mariboru u Sloveniji. Kad je rat počeo kod nas, nisam mogao izdržati. Prijavio sam se u hrvatsku policiju 2. travnja 1991. godine. Uputili su me na tečaj kako bih savladao osnovna pravila i vještine, a zatim sam 11. rujna upućen u Vukovar. Nas specijalaca iz Varaždina i Čakovca bilo je u toj šestoj grupi 58, dva su otkazala u autobusima, nisu htjeli s nama.
Najprije smo čekali u Vinkovcima, a zatim krenuli u Vukovar. Moji prijatelji iz Hodošana Darko Tišljarić – Bobac i Ivan Markač – Vetrek, raspoređeni su u Borovo Naselje, a ja na Sajmište u Vukovaru. Bili smo u Vukovaru tri tjedna, pa zatim i mjesec dana, ispostavilo se da više nismo mogli van, bili smo u okruženju.
Na Sajmištu sam sreo Rafija, Vukovarca koji je porijeklom iz Hodošana. Čovjek je pitao odakle smo, ja kažem iz Varaždina, a on će: „Baš iz Varaždina?” Ja na to kažem: “Ja sam iz Hodošana u Međimurju”, a on će: “I ja sam iz Hodošana.“ Govorio mi je: “Pa kam ste vi to došli.“ Dakako, nije mi bilo svejedno, bilo je straha, samo se budala ne plaši, no dužnost je dužnost.
I onda je počelo. Tukli su nas svime što su imali, svakog dana. Kraj mene je poginuo moj prijatelj Mladen Vinko, geler granate bio je koban. Nakon dva tjedna 15. listopada ranjen sam i ja. Stradao sam o minobacačke mine, teško sam ranjen u leđa. I danas nosim gelere u tijelu. Završio sam u vukovarskoj bolnici, nije bilo lijekova, imao sam stalnu temperaturu, izlazila je sukrvica iz rane, ležao sam u podrumu bolnice s tri mrtva branitelja.
I ranjen Darko Tišljarić našao se u podrumu bolnice. Nije bio pokretan, teško se kretao, dobio je tromblonom u koljeno, vozili su ga od zapovjedništva do bolnice u tačkama.
Proboj po kiši trajao više od 12 sati
Bližio se pad Vukovara. Doktorica Vesna Bosanac nam je tih dana govorila: “Probajte se probiti, ovi neće ostaviti nikog živog.“ Meni je rana malo zacijelila i bio sam pokretan.
Krenuli smo u proboj u noći 17. na 18. studenoga, kad je već bilo jasno da je Vukovar pao. Više nismo imali municije ni hrane. Krenuli smo takozvanim kukuruznim putem, probijali smo se polako. Srećom, padala je kiša, pa njihove straže nisu bile toliko oprezne. Nekako sam zalutao, našao sam se odjednom sam i izvan grupe koja se probijala prema Nuštru i Marincima.
Zalutao je i jedan Vukovarac koje je bio s nama, no najprije smo se gledali preko nišana puške, skoro smo se postrijeljali, no ipak smo se našli. On je bolje znao put od mene, da sam ostao sam, sigurno bih zalutao.
U proboj smo krenuli navečer oko 18 sati, tek kasno ujutro 18. studenoga probili smo se. Dva smo puta zalutali. Bilo smo zadnja grupa koja se uspjela probiti.
Darko Tišljarić je kao nepokretan ostao u vukovarskoj bolnici do kraja. U Hodošan sam stigao odmah isti dan u večernjim satima 18. studenoga, pozdravio se s roditeljima, a zatim otišao do mame Darka Tišljarića da joj kažem da je Darko siguran u bolnici u Vukovaru i da je na popisu Crvenog križa. Kako sam se prevario!
Nisam tada znao da će četnici odvesti ranjenike na Ovčaru i pobiti ih. Darko je ubijen 20. studenoga na Ovčari, to se tek kasnije saznalo.
Drugi moj prijatelj iz Hodošana Ivan Markač, kojeg smo zvali Vetrek, završio je u zarobljeništvu u srpskom logoru Stajićevu. Imao je sreću, ostao je živ, razmijenjen je 30. prosinca 1991. godine, danas je hrvatski ratni invalid i živi u Čakovcu.
Na kraju Domovinskog rata poginuo je i Zvonko Zrna iz Hodošana. On je bio u “gromovima“ u 2. gardijskoj brigadi, a poginuo je u akciji “Una 95“. To me također pogodilo.
Spojila ih Zlatna ribica i Joško Martinović
Nakon rata, u televizijskoj emisiji popularno zvanoj Zlatna ribica pokojnog Joška Martinovića, gostovao je i Vukovarac s kojim sam se probijao iz Vukovara. Joško Martinović ga je pitao koja mu je najveća želja da mu je zlatna ribica ispuni. On je odgovorio da mu je najveća želja u životu ponovno sresti Varaždinca s kojim se probijao iz opkoljenog Vukovara. Znao je samo to da sam ja „policajac iz Varaždina“ i ništa drugo. Mislili smo da ćemo obojica poginuti kad smo se tada sreli u suncokretima.
Prošli su me, tako sam i ja gostovao u televizijskoj emisiji, a susret je bio dirljiv. Vukovarac s kojim sam se probijao nakon što sam zalutao je Josip Đukić iz Borova Naselja, danas živi u Dugom Selu kod Zagreba i susrećemo se s vremena na vrijeme.
Oporavio sam se od rane i radio sam u policiji do 2014. godine, od tada sam u mirovini kao ratni invalid Domovinskog rata. Imam gelere u tijelu, osjećam ih. Dobio sam samo 20 posto invalidnosti, no nemam živce hodati s papirima i mučiti se s birokracijom, tako je, kako je. Ne volim se sjećati rata i tih stradanja, samo nekoliko puta sam poslije bio u Vukovaru.
Sad živim u Dekanovcu sa suprugom Anom, kćerka Suzana radi u Zagrebu, a Nikolina ide u školu u Osijeku. Bavim se poljoprivredom više iz hobija, imamo 2,5 hektara zemlje. Član sam ZEO Prode u Hodošanu i u upravnom odboru NK Borac iz Donjeg Hrašćana. Volim nogomet, gotovo svake sam nedjelje na utakmicama.
