INTERVJU SLAVICA GAZIBARA: – Poezija nikada nije bila čitanija nego sada

Slavica Gazibara
- U svojim pjesmama nastojim sa što manje riječi reći što više - govori Slavica Gazibara

Profesorica hrvatskog jezika Slavica Gazibara rodom je iz Donjeg Kraljevca. Osim što je pjesnikinja i sama pomaže u promociji domaćih pjesnika. Želi udružiti pjesničku scenu u Čakovcu i pokrenuti nove programe koji će biti magnet ne samo za pjesničke već i druge umjetničke i boemske duše.

Današnji čovjek je osamljeniji nego ikad

– Ljubav prema pisanoj riječi dogodila se već u osnovnoj školi u mom rodnom Donjem Kraljevcu. “Pale sam na svijetu” je moja prva pročitana knjiga. Mi smo bili generacija koja je puno čitala. Ne na poticaj roditelja ili učitelja, nego smo jednostavno takvi bili. Vjerojatno nije bilo igara kao danas. Imali smo knjige i ono najljepše – kontakt s prirodom i druženje – otkriva profesorica hrvatskog jezika i književnosti Slavica Gazibara. Odlična je sugovornica za “šalicu razgovora” u Mjesecu hrvatskoga jezika koji se obilježava od 21. veljače do 17. ožujka.

Potreba za pisanjem i čitanjem Slavicu je potaknula da upiše i završi Filozofski fakultet, hrvatski jezik i filozofiju, a kako se rano počela baviti novinarstvom, završila je i novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Pisala je za Jutarnji list, agenciju HINA, lokalne medije. Zaposlila se u Gospodarskoj školi Čakovec, a potom u Elektrostrojarskoj školi Varaždin gdje i danas predaje hrvatski jezik. S pojavom portala otvorio se dodatni prostor za promicanje lijepe pisane riječi:

– Cijeli sam život pisala. Pisala sam ono što sam morala, što mi je bio posao, a dio sam “kupčala” za sebe. Surađivala sam i još uvijek surađujem na književnim poetskim portalima. Na poticaj kolege objavila sam 2015. godine i zbirku ljubavne poezije. Pišem liriku, lirsku prozu, kratke priče i pjesme za djecu. Pred odlukom sam tiska zbirke dječjih priča inspirirane mojim unučićima.

Agilnost u promoviranju domaćih pjesnika

* Koliko se u današnje vrijeme “napasti” suvremenih tehnologija čita poezija?

– Današnji čovjek je osamljeniji nego ikad. Prema van sve krasno funkcionira, ali čovjek je zapravo zatvoren u sebe, u svojim gradovima. Danas gotovo da nema razlike između New Yorka, Čakovca ili Donjeg Kraljevca. Čovjek je otrgnut od svoje biti. Nema slobodno vrijeme da se razvija u kontaktu s prirodom i okolišem. Danas se sve nešto “mora”. Nema slobode, pa mnogi ljudi pobjegnu u subkulture, čak u sekte. A velik broj se okreće poeziji. Možda poezije nikada nije bila čitanija nego sada. Puno ljudi danas i piše. Pisanje i čitanje poezije mnogima je kao terapija. Portali su omogućili dostupnost poezije svima.

Slavica Gazibara uz rad u školstvu i novinarstvu, lektorirala je brojne udžbenike iz informatike, znanstvene i druge radove, piše recenzije i eseje. Okušala se i u uređivanju.

– Uredila sam zbirku pjesama “Boja meda” Davorke Crnčec iz Nedelišća. Uređivanjem knjiga bavim se unazad četiri godine. To nije jednostavan posao, nije autoru lako reći da neka pjesma nije za objavu. Predstavljanjima knjiga želim dati jednu višu vrijednost. Tako je bilo i na predstavljanju ove zbirke koje je bilo mali kulturni događaj.

Slavica Gazibara
Slavičina pjesma “Kako to?” na 15. recitalu ljubavne poezije posvećenom Željki Boc u Mariji Bistrici proglašena prvim mjestom

Želim udružiti pjesničku scenu u Čakovcu

* Iščitavam kako volite organizirati događaje?

– Prije 20 godina vodila sam kulturno-umjetničko društvo MTČ. Imali smo glazbenu, folklornu i dramsku, recitatorsku sekciju. Nastupalo se i gostovalo u zemlji i inozemstvu. “Leži mi” organizacija događaja. Živjela sam niz godina u Varaždinu. Povratkom u Čakovec voljela bih pokrenuti pjesničku scenu tako da imamo tjedna pjesnička druženja. Kao što to imaju Ptuj, Ljubljana, Zagreb ili kako to uspješno rade moji prijatelji pjesnici u Varaždinu Ljubica Ribić i Milan Novak. Međimurje u ovom trenutku nema organizirane književnike, pjesnike, tu neku boemsku scenu. Osim odličnog Murakona u Sv. Martinu na Muri, nema nešto slično u Čakovcu. Voljela bih da Čakovec ima mjesto gdje će se okupljati ljudi koji pišu. Imam brojna poznanstva, pa i iz svijeta kazališta gdje sam glumila i družila se s umjetnicima još kao gimnazijalka. Znanje i poznanstva rado bih povezala za pokretanje pjesničko-umjetničke scene u Čakovcu.

Materinski jezik se njeguje čitanjem na standardu

* U mjesecu smo obilježavanja materinjeg jezika. Profesorica ste hrvatskog jezika srednjoškolcima. Koliko mladi poznaju svoj materinski jezik?

– Materinski jezik se ne može njegovati učenjem pravila, već samo čitanjem na standardu. To naša djeca ne rade. Naša djeca dolaze u školu sa sve više znanja, ali drugih. Danas je znanje obezvrijeđeno. Djeca smatraju Wikipediju i slične stranice informatorima odgoja. Nije to samo tehnologija kriva. Kriv je i način života. Ljudi ne razgovaraju s djecom, nemaju vremena za njih. Djeca ne odlaze u prirodu. Igrališta su i ljeti prazna. Djeca su danas mnogo drugačija, mnogo nervoznija.

Na kraju naše “šalice razgovora” Slavica se podsjetila i na teške dana poručujući svima kako uvijek ima izbora i puta za dalje:

* Nije mi bilo lako u životu. Nije bilo lako s dva fakulteta ostajati bez posla. Radila sam u Njemačkoj u vrijeme Domovinskog rata i prala suđe jer sam bila tada bez posla. Ali svaki dan se podvuče crta i idemo dalje.

Podsjetimo također kako je upravo Slavičina pjesma “Kako to?” na 15. recitalu ljubavne poezije posvećenom Željki Boc u Mariji Bistrici proglašena prvim mjestom. Ove godine na natječaj se javilo ukupno 73 autora s 298 pjesama iz gotovo svih dijelova Hrvatske. Tom je prilikom predstavljen i Zbornik radova pod naslovom “Hod se nastavlja” u kojem je objavljeno 53 pjesama od 46 autora.

– Željka je bila mlada novinarka. Poginula je vraćajući se iz Zagreba a u prometnoj nesreći. Njoj u spomen je pokrenut taj recital i natječaj. Najuspješniji radovi objavljuju se u zborniku, a autori mogu biti ponosni što su odabrani jer je ocjenjivački sud uvijek vrlo kvalitetan. Sretna sam što je moja pjesma dobila prvu nagradu – gotovo samozatajno nam je kazala Slavica Gazibara.

foto: rr

Ostavi komentar