U uskrsnom tjednu razmišljamo o najvećem misteriju na kraju života – smrti. Na mnogo načina vidljivo je da se novi život rađa iz propadanja, tako se zorno prikazuje da smrt nije kraj, nego početak nečega novoga i drugačijega. Novi život se rađa i ljubav daruje na brojne načine, pa tako i doniranjem organa.
Što treba znati o eksplantacijsko-transplantacijskom procesu
O delikatnom procesu od utvrđivanja da je neka osoba klinički mrtva do mogućega eksplantancijsko-transplantacijskog postupka, razgovarali smo s dr. Robertom Grudićem, ravnateljem Županijske bolnice Čakovec, koji nam je strpljivo pojasnio tu proceduru i predstavio Eksplantacijsko-transplantacijski tim u našoj Bolnici.
– Smrt osobe utvrđuje se kada nastupi smrt mozga, a ona se ocjenjuje prema kliničkim kriterijima, pregledom. Kada se izgube praktički svi refleksi, ide se na dokazivanje smrti mozga, da se dokaže da više nema protoka krvi kroz mozak. To se može utvrditi na dva načina: da se napravi snimanje mozga CT-om ili scintigrafija mozga. Sa smrću mozga proglašavamo i smrt pacijenta. Pacijent u tom trenutku postaje potencijalni donor. Uz pomoć lijekova i uz pomoć mašine za disanje održavamo donora na životu. Ako su organi dovoljno sačuvani, pokreće se protokol za uzimanje i presađivanje organa. Obavještava se koordinator u Ministarstvu zdravstva da imamo potencijalnog donora. Po hrvatskim zakonima organi se mogu eksplantirati – uzeti ako se dotični pacijent za života tomu nije protivio. Postoji registar u kojemu se registrira je li se osoba za vrijeme života protivila tomu. Ako se nije protivila, zakonski gledano mi imamo otvorene ruke da napravimo eksplantaciju, međutim, to se ne događa, nego uvijek tražimo suglasnost obitelji. – kaže ravnatelj Grudić.
Ravnatelj naše Bolnice objašnjava daljnji postupak.
– Nakon njihova pristanka ide se u postupak vađenja organa. Prvo se izvadi jedan limfni čvor da se napravi tipizacija tkiva i utvrdi koje bi osobe koje imaju potrebu za organima donora bile najpogodnije da dobe taj organ. Nakon analize i tipizacije tkiva preko umreženoga računalnog sustava Eurotransplantant dobiva se ime osobe koja je na prioritetnoj listi za dobivanje tog organa. Oni koji su bliže imaju prednost pred dalekima, međutim, po organe naših donora dolazili su timovi za eksplantaciju i iz drugih zemalja: Austrije i Švicarske.
U trenutku kada se odredi i iskoordinira na koja mjesta organi donora idu ekipe iz centara stižu prema utvrđenom postupku. Postoji kompletno razrađeni sustav koji se organ prije vadi i koja ekipa to radi. Nakon uzimanja organa pacijent se makne sa svih lijekova i respiratora i tada liječnici koji su uzeli organe kreću u svoje matične ustanove da predaju organe drugom timu, koji vrši transplantaciju. Zakonski je određeno da tim koji uzima organe ne može i ne smije raditi transplantaciju organa.
Tim s najtežom zadaćom: privoliti obitelj za doniranje
Emotivni razlozi nisu jedini razlog za to. Postupci su dugi i naporni. Ekipa koja radi postupak transplantacije to radi u dužem vremenskom periodu, a i moraju biti maksimalno koncentrirani kako bi svoj izrazito težak posao obavili najkvalitetnije.
Postoji vremenski period u kojemu se izvađeni organ moraju presaditi, u roku od šest do osam sati, ovisno o tkivu ili organu koji se presađuje. Svi izvađeni organi moraju se pothladiti, kako bi se čim duže mogli sačuvati bez krvi. Timovi za vađenje organa po njih u Čakovec najčešće dolaze automobilom, s obzirom na to da su najčešće iz Zagreba ili Rijeke. Budući da mi nemamo heliodrom, vanjski dolaze na aerodrom Zagreb, a onda automobilom do Čakovca.
Na nivou Županijske bolnice definiran je Eksplantacijsko-transplantacijski tim koji je zadužen za prepoznavanje koja je od oboljelih ili stradalih osoba potencijalni donor. Isti tim ljudi koji je zadužen za detektiranje donora educiran je na koji način razgovarati s obitelji, pružiti neophodnu psihološku pomoć, uz potpunu informaciju da je nastupilo nepovratno oštećenje mozga njihovih najbližih i da organi koji su u funkciji kod preminuloga mogu drugima spasiti život i znatno poboljšati kvalitetu života. Ima odbijanja, ali u najvećem dijelu ljudi pristaju, u nekakvih 70 posto slučajeva. Ovih 30 posto koji ne pristaju imaju razloge koji su apsolutno prihvatljivi u tom trenutku za obitelj. To je jednostavno stvar trenutka, svijesti, tradicije, životnih vrijednosti, pogleda na život…
Članovi našega Eksplantacijsko-transplantacijskog tima, prema riječima ravnatelja Grudića, obavljaju psihički najzahtjevniji i najteži posao. To su: Biserka Mustač-Hlebec, dr. med., spec. anesteziologije i intenzivnog liječenja, koordinatorica, Dragutin Kopasić, dr. med., spec. anesteziologije i intenzivnog liječenja, zamjenik koordinatorice, Štefanija Pavlic-Bermanec, mag. med. tech., Vesna Hozmec-Blažić, bacc. med. tech.
Zakon ne dopušta otkrivanje komu idu donirani organi
Svjesnost o humanosti doniranja organa među ljudima je s vremenom znatno porasla. Kada bližnji shvate da je smrt njima bliske osobe neminovna, a smrt mozga dokazana, pa povratka nema, uz period koji imaju na razmišljanje većina bliskih srodnika pristaje na suglasnost, svjesna da svojom odlukom može nekomu spasiti život.
Po zakonu je zabranjeno otkrivati komu se doniraju organi, a daju se isključivo prema najboljoj podudarnosti tkiva i osobi koja je u danom trenutku najugroženija. Ljudi koji su primili donirane organe ne znaju tko su im donori. Jako je puno razloga s jedne i druge strane za anonimnost, da se izbjegnu bilo kakve dodatne traume. Ali nitko ne može spriječiti te osobe koje su bile u procesu davanja, odnosno primanja organa, da na vlastitu inicijativu stupe u kontakt.
Najstarijemu međimurskom donoru bilo je 86, a najmlađemu 21 godina
Najčešće se uzimaju bubrezi, jetra, srce, rožnice, a sve više se uzimaju kosti, krvne žile, tetive, čak i koža. Od 1998. godine do travnja ove 48 eksplantacija obavljeno je na donorima u Županijskoj bolnici Čakovec, dok su tri osobe iz naše Bolnice radi eksplantacija premještene u druge ustanove.
Prvi donor iz Međimurja premješten je u KBC Sestre milosrdnice, jer u to vrijeme naša Bolnica još nije imala sve potrebne uvjete za eksplantaciju. Suprotno uvriježenome mišljenju, donori ne moraju biti mladi ljudi. Najstarijemu je bilo 86 godina, jer je važno stanje organa, a ne starost osobe. Praktički nema kronološke dobi koja bi ograničavala davanje organa, već je najvažnije zdravstveno stanje organa koji se eksplantira. To čak ne znači da takav organ ima kratki vrijedi trajanja. Kod najstarije osobe donirani su bubrezi. Najmlađa osoba donator imala je 21 godinu.
Donori iz Međimurja su zajedno donirali 76 bubrega, 41 jetru, 4 srca, jednu tetivu, 6 rožnica i jedan kožni transplantant.
