Čitam naslov u medijima: „Crkva opet želi zabranu rada nedjeljom, sindikati podržavaju“ i ne mogu vjerovati kako se autor teksta (vjerojatno profesionalni novinar) stavlja u razinu „etiketiranja“, a ne novinarskog izvještavanja jer zamislite „Crkva opet nešto želi“. No, pustimo hrvatsko novinarstvo nacionalne razine, koje već odavno nema veze sa slobodnom novinarskom profesijom, već je u službi politike, trgovaca i bankara. Nedvojbeno je da ti mediji čak kreiraju državnu politiku jer i političari s potrošačima kontaktiraju jedino preko medija, a svi znamo na kakve se sve načine može objaviti neka vijesti ili informacija. Pa i navedeni inicijalni članak bi sasvim drugačije zvučao da je naslov: „Sindikati podržavaju zabranu rada nedjeljom“. Nemam namjeru ovdje polemizirati o ulozi Crkve u razvoju društva, ali se još iz pučkoškolskih dana sjećam definicije da je Crkva zajednica vjernika, pa ako se u Hrvatskoj oko 90% građana izjašnjava vjernicima, onda bi spomenuti naslov bio priličniji: „Vjernici žele zabranu rada nedjeljom“ jer Crkvu ne čine samo svećenici i biskupi.
Žalosno je što se za neradnu nedjelju mora boriti Crkva. U zemljama uljuđene Europe, radnik (prodavač) se poštuje i nema šanse da šopingirate nedjeljom, jer tada se obitelji okupljaju i/ili idu na izlete u prirodu. Ponegdje postoje dežurne trgovine, ali i one rade samo 2 – 4 sata. Odmaknimo se malo do Crkve, pa se upitajmo o pravima uglavnom žena (potrošačica), koje u Hrvatskoj, skoro u robovskim uvjetima rade nedjeljom i blagdanom te čak nemaju prigode na zajednički ručak s djecom i obitelji cijele godine. Ako trgovine ne rade nedjeljom, neće se umanjiti kvaliteta života građana, već stvarati zdrave navike da se nedjeljom aktivno odmara, a ne šopingira. Pa kad već potrošači nisu solidarni da ne idu nedjeljom u trgovinu, što bi natjeralo trgovca da zatvori trgovine nedjeljom, onda se to može napraviti jedino zabranom.
Žene (i poneki muškarac) po trgovačkim centrima u Hrvatskoj rade za mjesečnu plaću oko 4.000 kn ili nižu, s time da mora doći ranije na posao, kako bi posložio robu i ostati kasnije da sredi nered. Za vrijeme radnog vremena (čujemo svi pozive preko razglasa), mora biti u skladištu, mora primati praznu ambalažu, mora slagati robu po policama i mora biti za kasom.
Nije tema da polemiziram o poštivanju higijenskih pravila i opisu radnog mjesta, ali neprihvatljivo je da ista osoba postavlja robu iz skladišta po policama, pa dođe na kasu te tako zagađenim rukama dira robu koju je potrošač izabrao, dira novčanice za koje znamo kako su zagađene, te opet ide slagati robu na police. Ali odavno je u Hrvatskoj briga za zdravlje i zaštitu potrošača i prodavača (radnika) pokleknula pred njegovim veličanstvom „PROFIT“.
