[layerslider id=”7″]
Nakon podulje ljetne stanke, ovih dana ponovno čujemo glas sindikata javnih službi. Očekivano, odmoreni i spremni za borbu s glavnim neprijateljima: državom i privatnim sektorom. Smatraju da su prevareni i da im je oteto nešto što je njihovo.
Ne ulazeći u omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru u Hrvatskoj, u ukupnom broju zaposlenih općenito (iako bi i te činjenice valjalo dobro proučiti), zapravo u Hrvatskoj malo tko ima doista dobru plaću, i u javnom i u realnom sektoru, naspram visokih troškova života kakvi kod nas jesu. I one plaće koje imaju oni u “povlaštenom” sektoru zapravo su samo one koje omogućavaju pristojan život s obzirom na to da pokrivaju redovite i povremene izvanredne troškove svakodnevnog života. Ne postoji pravi luksuz niti bogatstvo. Jedna međimurska izreka kaže “zvana juj, a znutra fuj”, pa je to primjenjivo i na Lijepu Našu, koja obiluje predivnim prirodnim bogatstvima, dok istovremeno u njoj vlada klijentelizam i opće nezadovoljstvo naroda stanjem države.
U trenutku istupa sindikata, javnost reagira različito, ovisno o poziciji u kojoj se svatko nalazi; neki su dijelom javnog, a neki dijelom realnog sektora. Tako jedni pričaju da država baca novce na eskadrile aviona umjesto da daje povećanje plaća, dok drugi viču ovima prvima da su uhljebi i paraziti. Tada se u priču uključe i umirovljenici, koji su zapravo nastali iz obje skupine. I na kraju su svi od svih pokradeni, a opet, nitko više ne zna koliko tko čega ima previše ili premalo. U čemu je ipak problem? Je li možda problem što smo zapravo svi na neki način siromašni, pa je lakše posvađati nas međusobno nego pogledati među one koji su doista oteli nešto naše zajedničko? U one koji se uvijek nekako onda pogube iz tih svih priča, i u one koji donose zakone i pravila kojima se pogoduje nekima, a ostale zanemaruje? Pitanje je i što s radnicima u industrijskim pogonima gdje su plaće većinom ispodprosječne i koje država ne štiti, dok istovremeno njihovi poslodavci zgrću milijune dobiti koristeći njihov rad. Je li problem u tim “kapitalistima” ili u državi koja im je omogućila takav način funkcioniranja? Ili je zapravo problem što svi nešto stalno i očekujemo od države?
U cijeloj ovoj javnoj igri, koju je netko ipak nekako potaknuo, na vrhuncu diskusije svi se posvađaju sa svima, svatko staje u obranu svojeg, i stvara se određeni društveni rascjep među narodom. Građane se neprestano na ovaj način navodi da se svađaju među sobom. Kao da ne bismo svi htjeli živjeti lagodno, s dobrim plaćama i malo stresa.
Rješenje problema se nazire u ocjenjivanju učinkovitosti rada i dobrobiti koje društvo u cjelini dobiva od svih nas, kojem god sektoru pripadali. Isto kao i u prestanku očekivanja od države da nam stalnu bude mentor dobrog funkcioniranja sustava. Jer ona to nije i ne može biti. Ona je samo sustav koji je preslika nas samih. Da bi bila učinkovita, država treba biti što jednostavnija, a naše obaveze prema njoj što više smanjene. Pa tako umjesto da se bavimo prepucavanjima tko ima veliku ili malu plaću, bolje bi bilo da se bavimo učinkovitošću funkcioniranja države u cjelini i prvo postavimo to pitanje, a ne da neprestano zapadamo u stanje sukoba jedni s drugima.
