Kakva je perspektiva nas koji ostajemo živjeti u zemlji u kojoj dvije najveće stranke dobivaju izbore na temelju “vojske” svojih glasača, pri čemu smo ti vojnici upravo mi sami, građani? Na društvenim mrežama svi smo uvijek jaki i glasni, ali kada treba izaći na izbore, ostajemo prikovani za neke svoje druge aktivnosti, smatrajući da naš glas neće ništa promijeniti.
Nedavno je jedan političar izjavio da njegova stranka možda ima svojih problema, ali da nikada, baš nikada neće pljačkati Hrvatsku. U najmanju ruku radi se o neistini, s obzirom na to da građani svakodnevno vide različite situacije pogodovanja i namještavanja svega što je potrebno samo kako bi se osobe iz te iste političke ekipe i dalje održavale na vlasti i pumpale svoj vlastiti ego. Građani, koji su navikli glasati uvijek za iste, “svoje”, bez obzira kakvi jesu i što rade, ponašaju se kao da se radi o najbližim članovima obitelji koje će braniti i čuvati i do posljednjeg daha, bez obzira kakvi su i što rade.
Cijeli sustav oporezivanja kakav imamo danas u državi naslijeđen je od prošle države, a izmjenjuju se samo stope, dok se s poreznom reformom rade samo male kozmetičke promjene. Ideja o visokim poreznim stopama koje bi trebale pridonijeti promjeni ekonomske i socijalne strukture poreznih obveznika u smislu smanjenja materijalnih razlika među građanima, nastala je još u prošloj državi, a po istim kriterijima stvorene su i one koje postoje danas. Od Drugog svjetskog rata do uspostave naše današnje suverene države bilo je sedam sustava oporezivanja građana i devet sustava oporezivanja poduzeća. Pri tome je jasno da neprestano samo lutamo i radimo prividne izmjene, te smo nedovoljno odgovorni sami prema sebi i skloni eksperimentirati, pa tek naknadno procjenjivati učinke onoga što smo propisali. I onda najčešće shvatimo da smo većinu toga propisali krivo.
Zapravo, mi želimo živjeti u modernoj državi u kojoj bi malo poduzetništvo trebalo biti osnova daljnjeg rasta, kako bi od malih poduzeća s vremenom mogla nastati srednja i velika, ali nikako da se “otrgnemo” od prošlih vremena. Već je jasno i dokazano da jače oporezivanje šteti najmanjima, a veliki, tj. najviše profitabilni, koji su obično i najveći, uvijek nađu način ili da smanje plaćanje poreza ili da ga čak i izbjegnu. Od velikog oporezivanja guše se najviše mali poduzetnici. Veliki giganti i velike kompanije, pogotovo one koje posluju globalno, uvijek će naći neki novi prostor na kojemu će razvijati svoje poslovanje te će i preseliti cijeli biznis u drugu državu – jer za njih teritorijalna granica nije granica poslovanja. “Malom” čovjeku, građaninu, koji stvara svoju obitelj, čija djeca su vezana za jedno područje s obrazovanjem ili navikom življenja, teško je preseliti svoje poslovanje. No, ovakav sustav tjera ljude da odu van s cijelim obiteljima. A ti mladi iseljenici se neće više vraćati svojim kućama. Oni će ostati u drugim zemljama, a u Hrvatsku dolaziti samo ljetovati jednom godišnje. Za tridesetak godina mi ćemo biti još ekonomski opustošenija zemlja te ćemo sa zavisti gledati na te iste iseljenike koji će dolaziti samo na ljetovanje k nama. Ispast ćemo sami sebi u očima nesposobni i manje vrijedni, iako si nećemo htjeti to priznati.
Možemo li se konačno ipak dogovoriti kakvo gospodarstvo želimo i tada zajednički pokušati napraviti prave promjene? I da, pri tome nam nisu potrebna stara već “potrošena” imena u javnom prostoru, ona su već imala svoju priliku. Potrebno je strukama dati da kažu svoje mišljenje te prestati gledati boje i politička opredjeljenja. Jer, mi ne postojimo radi države, nego bi država trebala postojati radi nas.
