Ovih dana ponovno smo svjedoci podizanja cijena nafte, čija cijena je skočila iznad psihološke granice od 10 kuna. Kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, gorivo proizvedeno od sirove nafte koje se koristi za pokretanje najvećeg broja vozila, predstavlja posebnu priču koja direktno utječe na naše živote. Stručnjaci navode da će u idućem razdoblju cijena nafte na svjetskom tržištu nastaviti rasti te doseći nove rekordne razine, a upravo se i to navodi kao objašnjenje za poskupljenje goriva i na našem tržištu.
No ipak je li cijena barela na tržištu nafte u svijetu doista razlog što Hrvati plaćaju najčešće korišteno gorivo za osobne automobile, i to benzin eurosuper 95, iznad 10 kuna po litri? I zašto naši građani s plaćama koje su daleko ispod primjerice onih u Austriji moraju plaćati kod nas puno skuplji benzin nego u toj zemlji?
Zagrebemo li već samo malo ispod površine, vidjet ćemo da su kod nas objašnjenja zapravo jeftina demagogija koja se “prodaje” našim građanima već godinama jer tko god bio na vlasti, uvijek ima istu priču i istu shemu koju prezentira, izostavljajući iz cijelog obrazloženja trošak države koji je sadržan u cijeni litre benzina, a koji nema apsolutno nikakve veze s cijenom nafte na svjetskom tržištu.
Od čega se dakle sastoji cijena benzina u Lijepoj Našoj? Maloprodajna cijena motornih goriva u Hrvatskoj sastoji se od nabavne cijene, marže, trošarine i poreza na dodanu vrijednost. Pri tome jedini element iz ukupne cijene na koji mogu utjecati sami trgovci je marža, koja nosi pet do deset posto ukupne cijene goriva, što u cijeni goriva od 10 kuna iznosi od 0,60 do 0,76 kuna. Upravo i činjenica što su maloprodajne cijene gotovo iste kod različitih trgovaca i na različitim benzinskim postajama, dokazuje da sami trgovci na konačnu cijenu goriva mogu izuzetno malo utjecati. Do veljače 2014. godine marža trgovaca bila je propisana od strane države, no kako je ona ukinuta, omogućeno je slobodno određivanje cijena svakoj benzinskoj postaji. Time je, navodno, tržište naftnih derivata u Hrvatskoj liberalizirano. No, ponovni pogled u strukturu cijene goriva, u kojoj su sadržane visoke trošarine, pa i sam porez na dodanu vrijednost, uopće ne ide u prilog prezentiranom postojanju liberaliziranog tržišta.
Prema Uredbi o izmjeni Uredbe o visini trošarine na motorne benzine, plinsko ulje i kerozin za pogon iz 2015. godine, trošarina na bezolovni benzin iznosi čak 3,86 kuna po litri, i ona se do danas nije mijenjala. Iako se vladajući neprestano opravdavaju da imaju obvezu naplaćivanja trošarine zbog propisa Europske unije, nije jasno zbog čega je ona kod nas tako visoka, s obzirom na to da zakonski minimum u EU iznosi 2,70 kuna. Zar kod nas doista sve mora biti najskuplje, unatoč najmanjim primanjima građana u usporedbi s ostalim razvijenijim državama članicama EU? Stoga zbrojimo li određenu nabavnu cijenu goriva, plus maržu od maksimalnih 0,76 kuna, plus trošarinu od 3,86 kuna, još uvijek nećemo doći do cijene od 10 kuna po litri goriva. Naravno, tada na scenu stupa neizbježan porez na dodanu vrijednost od 25% na dosad izračunati iznos, te se cijena zaokružuje ili čak i prelazi psihološku granicu od 10 kuna koju možemo (ali očito i moramo) podnijeti.
Kada sve skupa zbrojimo, od 10 kuna koliko danas stoji litra benzina čak oko 60 posto ide državi.
Ideja o smanjenju cijena goriva je očito pojam kojom se gotovo svaka vlast voli dičiti, no nijedna ga ne pretvara u djelo. Vrlo lako bi se mogli voziti jeftinije kada bi se država odrekla samo 20 posto svoga udjela u cijeni goriva. Naime, trošarine bi zasigurno mogle biti manje, kao i manji porez na dodanu vrijednost, kao i cijena benzina ili dizela. Građanima bi život bio jeftiniji, lakši i normalniji.
Za tako nešto treba nam manji pritisak države kada su u pitanju brojni nameti kako bi se isplaćivale veće plaći, ali da bi mogli doći i do jeftinijih proizvoda i tako počeli bolje živjeti.
S prikrivanjem stvarnosti, građanima se samo mažu oči, dok oni u međuvremenu samo mogu pratiti kako im se sve više udara na kućni budžet.
Koliko će cijene goriva u budućnosti rasti, a bez obzira na svjetska tržišta naftom, ipak preostaje kao odluka na vladajućim strukturama u našoj državi jer su oni jedini realni kreatori cijene goriva i naftnih derivata na našem tržištu.
