Uhljeb-političari. A kako drugačije nazvati one političare koji već godinama sjede u političkim stolicama na različitim razinama vlasti, bilo da je zakonodavna ili izvršna, a ne rade ništa korisno za društvo. Iskorištavaju snagu vlastite stranke kako bi se održavali u svojim udobnim foteljama, a njihovi glasači neumorno i redovito glasaju za njih, zavedeni nekim ideologijama ili obećanjima. Na stranu čak i plaće tih političara od petnaestak tisuća kuna i onih još nekoliko tisuća kuna beneficija kakve imaju saborski zastupnici ili sličan iznos novca kod nekih predstavnika izvršne vlasti na lokalnim razinama. Taj novac koji se daje za njihove plaće bio bi zanemariv kada bi oni doista nešto radili za građane. Neki zapravo čak i nešto rade, ali ovi drugi rade toliko malo ili ništa da je percepcija javnosti takva kao da je posao političara jednak ljenčarenju na luksuznim odmaralištima s koktelčićima uz bazen.
Pritom je važno, po ne znam koji put, reći i objasniti da plaće svih političara idu iz proračuna, bilo da se radi o državnom ili lokalnom proračunu, a koji se puni iz poreza i nameta koje plaćaju građani. S javnim novcem je očito najlakše raspolagati jer je, očito, ničiji. Barem nas tako pokušavaju uvjeriti već godinama.
No, zaraditi novac u privatnom sektoru, posebno kada se počinje od nule, samo sa znanjem, dobrom voljom, nešto sitne ušteđevine i možda jednim srednje kvalitetnim računalom i još pokojim alatom ili sredstvom za rad, nije uopće lako i to mogu samo uporni entuzijasti. Za naše društvo, reklo bi se, pomalo luđaci, kako zapravo na njih i često gleda okolina koja s nevjericom promatra njihovu borbu s tržištem kao u nekoj TV sapunici i čeka rasplet priče – hoće li uspjeti ili propasti?
U toj poduzetničkoj početničkoj priči žene su posebno izložene udarcima s tržišta i moraju biti spremne na stalna razočaranja, padove i opetovano ustajanje, jer su one same majke ili pak to planiraju biti. Kako god gledali na ravnopravnost spolova, biološki je majka ipak majka, a žena je ta koja nosi dijete, i koja u mjesecima trudnoće i nakon poroda ima posebne zdravstvene potrebe.
Trenutna vlast izmjenama zakona od nove 2019. godine namjerava povećati minimalnu mjesečnu osnovicu za obračun doprinosa člana uprave tako da bi osnovica za sve poduzetnike – direktore (pa tako i direktorice, vlasnice malih firmi) narasla od sadašnjih 5.213 kuna na neki novi iznos od oko 9.000 kuna mjesečno. Pri tome se planira obvezati poduzetnika da mora biti zaposlen u svojoj firmi na puno radno vrijeme, bez obzira ima li potrebe za time ili bi želio biti zaposlen na manje. Također, državu neće zanimati je li si taj direktor uspio isplatiti neto plaću, nego je samo bitno da uredno plaća visoke doprinose i puni onaj budžet iz kojega se isplaćuju plaće i političarima. Navodno je takav prijedlog zakona osmislio sam ministar jer postoje mnogi poduzetnici – zlorabitelji sustava, države, poduzetništva i svega ostalog čime se može pohvaliti naša država prepuna blagostanja i poreznih rasterećenja.
Očito oni koji pišu takve zakone nemaju dan staža u privatnom sektoru te jednostavno nemaju osjet ili percepciju što znači zaraditi novac i uplatiti ga državi dok ona istovremeno s tim novcem raspolaže kao da ga direktno baca u smeće. Ili ga potroši na nešto tipa afera Uljanik, Petrokemija i druge vrtoglavo skupe anegdote koje redovito ima naša vlast.
Ako gledamo prostor Međimurja koje je najuspješnija županija s već tradicionalno najuspješnijim mikro i malim poduzetništvom u Hrvatskoj, i u tom smislu znamo da postoje i mnoge žene poduzetnice, što međimurski političari rade kako bi pomogli svojim sugrađankama? S obzirom na zakon koji se sprema, i koji uskoro ide u drugo čitanje, najzanimljivije bi nam svima trebalo biti što rade naši saborski zastupnici, a imamo ih četvero. Bore li se oni svi za pravedne i pametne zakone za dobrobit svojih Međimuraca i Međimurki ili samo sjede, primaju visoke plaće i šetaju po autosalonima kako bi si kupili što bolje vozilo, i to još po mogućnosti na leasing, kako ono slučajno ne bi bilo sastavni dio imovinske kartice?
