Toliko kritika, toliko poziva na drukčiju percepciju gospodarstva, ali ipak svi ti pozivi djeluju kao da samo lebde nad onima koji su na vlasti i koji nam kreiraju svakodnevni život. I tako već godinama, tko god vladao, lijevi ili desni. Osnovni način njihovog funkcioniranja nastao je iz istoga, iz jedne te iste sfere i okruženja. Beneficije koje su stekli ne daju nikome, a svoje podobne i poslušne zbrinjavaju na koji god način mogu, samo da sami sebe čuvaju. Oni koji dugogodišnje vladaju, u potpunosti su proželi društvo klijentelizmom i nepotizmom. S druge strane, oni s lijevog spektra dolaskom na vlast prije nekoliko godina pokušali su unijeti neke promjene, ali se nisu uspjeli snaći u tome. Reforme koje su provodili poprimile su na kraju beznačajnu notu, pa se od svega zapravo više pamti njihov neuspjeh na idućim izborima, nego bilo što dobro što su učinili. Stvari ponekad treba “prerezati”, “pregristi”, promijeniti iz dubine, iz same srži i korijena, a to se mnogi ne usude.
Neki dan održan je prosvjed protiv mirovinske reforme kojom se planira produljiti obvezni radni vijek do 67. godine života tako baš i nije imao previše smisla, kada se sagleda činjenica da država jednostavno nema novaca za bilo kakve normalne mirovine. Čemu prosvjedovati za duljinu radnog vijeka kada je mirovinski sustav doveden sam po sebi do propasti. Na prosvjedu vidljivo nije bilo mladih, onih koji tek ulaze ili su tek ušli u svijet rada i kojih se ovakve odluke najviše tiču. Njihova nezainteresiranost za zakone vezane uz mirovine i prihode koje će jednog dana imati u starosti nije nastala slučajno. Ona postoji i realna je zbog činjenice da se u ovakvom sustavu uopće nemoguće izboriti za veće plaće, bolje radno mjesto, ali najviše za uređeno društvo. Stoga, čemu se uopće zamarati s duljinom radnog vijeka i mirovinom koju će jednog dana primati, kada će ona ionako biti slična razini koju danas kao neoporeziv iznos primaju učenici za vrijeme praktičnog rada. Za dvadeset ili trideset godina s tim iznosom će biti potpuno nemoguće preživjeti mjesec.
Na mirovine iz našeg državnog proračuna, kako god to bolno bilo, ne treba jednostavno računati. Broj stanovnika sve više opada, a dio radno aktivnog stanovništva, koje najviše iseljava, jednoga će dana primati inozemne mirovine i s njima moći pristojno živjeti, ako se odluče vratiti u Hrvatsku. Oni pak koji ostaju raditi ovdje, moraju naći neki drugi model kako sami štedjeti za stare dane, te vlast u tom smislu mora konačno priznati kolaps mirovinskog sustava, provjeriti utemeljenost brojnih povlaštenih mirovina, te istovremeno omogućiti svakom zaposlenom građaninu da neoporezivo prima od poslodavca što veći iznos novca koji građanin tada može samostalno štedjeti, u vidu trećeg stupa ili nekog sličnog modela štednje. U suprotnom, Hrvatska će za tridesetak godina biti preplavljena umirovljenicima siromasima.
Vlast je slast, što su dokazala i znanstvena istraživanja, stoga se oni koji su ju iskusili nerijetko i izuzetno teško odriču svoje političke moći. Istovremeno, ne vladaju kako treba, barem ne u svrhu dobra za građane, nego samo u svrhu vlastitog namirenja. Iz apatije u kojoj živimo možemo se trgnuti samo mi sami. Nedavno su u javnom prostoru sa svojim čvrstim i jasnim stavovima istupile dvije obrazovane, britke i u svojim strukama izuzetno sposobne žene, iznoseći ne samo svoje osobne stavove i kritike društva, već i osobna iskustva. Time su pokrenule lavinu komentara i istupe mnogobrojnih građana, te dale poticaj svima nama da se vrijedi boriti za nešto pravedno i smisleno. Njihove riječi u tim trenucima bile su jače od bile kakvog istupa čak i najjače oporbene stranke ili nekih drugih moćnika u državi. Zbog toga takvih osoba trebamo definitivno još više. Hrabrih i odlučnih, a s druge strane neokaljanih svakodnevnim političkim aferama i igrama. Tada će se s vremenom možda nešto ipak pokrenuti, a vlast priznati greške i pod tim pritiskom odlučiti donositi i neke dobre odluke.
