Kako smo kao narod navikli da godinama netko drugi vodi brigu o isplatama naših prihoda, mirovina i plaća, jer smo bili dijelom jednog velikog sustava (u kojemu se nije tražila širina znanja), te zbog navika koje su tada stečene, prosječnom građaninu ponekad je teško izaći izvan svojih naučenih okvira i naučiti nešto novo. To isto posebno je vidljivo u niskoj financijskoj pismenosti hrvatskih građana. Pritom problem nije nepoznavanje detaljnih financijskih struktura društva ili nekih posebnih financijskih modela, nego je problem u nepoznavanju osnovnoga. Naime, mnogi nemaju razvijenu niti sposobnost učinkovitog upravljanja osobnim financijama.
Prosječni građanin, iako je zaposlen, razmišlja o svojoj plaći samo u iznosu koji primi na tekući račun. Pri tome zbraja onaj neto dio i dodaju mu putne troškove. Koliko zapravo iznosi njegova stvarna plaća, a koja uključuje i poreze i doprinose, malo koga zanima, niti se ne trudi razumjeti ju. Naučeni da o tome brigu vodi poslodavac, a ne on sam, prosječni hrvatski radnik tako nije niti svjestan vlastite vrijednosti na tržištu rada, kao ni novčane vrijednosti koju on sam daje u različite proračune putem svojeg rada.
Prilikom zaduživanja mnogi građani čak oduševljeno ulaze u kreditne rizike, sa slikom i vizijom da će taj kredit njima donijeti poboljšanje života, dok s druge strane ne uzimaju dovoljno u obzir sve stavke ugovora s bankama za situacije koje im se tijekom idućih dvadesetak godina, koliko će otplaćivati taj kredit, mogu dogoditi. Mnogi prilikom toga ne razumiju niti što je kamata i kako se ona izračunava, a kasnije, niti ne preispituju nove načine za moguće prijevremene otplate kredita ili rasterećenje samog duga. Najčešće se s tim problemima počinju baviti tek kada nastanu nepovoljne okolnosti zbog kojih su prisiljeni naučiti nešto i o financijskim pravilima.
S druge strane, naše školstvo do sada nije pokazalo usmjerenje k stvaranju zrelih stavova u vezi financija građana. Tako su predmeti poduzetništvo i osobne financije, koje bi djeca trebala početi učiti još u osnovnoj školi, zapostavljeni, iako su za svakodnevni život svih građana važniji od poznavanja detalja hrvatske književnosti, umjetnosti ili dijelova nekih drugih predmeta o čemu uče naša djeca. O poduzetništvu i građanima koji su dijelom njega do sada se govorilo kao o nekoj posebnoj stvari s kojom se bavi samo mali dio ljudi u našoj državi, umjesto da se isto postavilo kao prioritet u školovanju, kako bi se nove generacije vidjele upravo u tom sektoru i zaposlenju, te same davale nove ideje i prijedloge kako poboljšati cijeli financijski sustav.
Bahato trošenje novca od strane dijela vladajućih struktura također nije išlo u prilog slici i percepciji mladih koji tek moraju naučiti kako zarađivati i raspolagati vlastitim sredstvima. Štedljivost i skromnost, posebno onih koji upravljaju zajedničkim novcem svih građana, trebala bi biti redovito najvažnija slika raspolaganja novcem, koju mlade generacije upijaju, osim onih navika koje su stekli u vlastitome domu.
Učenje o financijama, štednji, elementima plaće, kako se plaća izračunava i od čega se ona uopće sastoji, kreditima, ulaganjima i načinima raspodjele vlastitog novca, treba biti dio cjeloživotnog obrazovanja, i to ne samo kroz teoriju, već i kroz praksu od najranije dobi. Djecu se tako treba poticati da štede i rade, te da osjećaju odgovornost prema novcu koju zarađuju. Učenjem djece od najmlađe dobi da postanu svjesna kako vrijednost novca uopće nastaje, te modele i načine raspodjele i trošenja novca, u konačnici će zasigurno donijeti i porezno rasterećeniji cijeli naš ekonomski sustav jer te iste novije generacije hrvatskih građana jednog će dana donijeti neke nove, kvalitetnije zakone, s kojima će svima biti omogućena veća zaštita od financijskih prijevara, ali i veća odgovornost za donošenje vlastitih financijskih odluka.
