Svakodnevno vidimo pojave, stvari i događaje koji oblikuju naš sustav života, društvo, zajednicu, državu. Pritom neprestano nailazimo na nedostatke koji nam uzrokuju nezadovoljstvo, ogorčenost, ljutnju ili čak i bijes. Svakoga od nas neki segment pogrešaka ovog društva boli više nego nešto drugo; u realnom sektoru su poduzetnici ljuti na visoke poreze i administraciju, a radnici nezadovoljni malim plaćama.
Ako želimo bolji život, najprije moramo početi od vizije što uopće želimo. Od tih želja mnoge se neće tako skoro ostvariti, no postojanje ideja može nam dati barem temelj za iduća razdoblja u kojima će se vjerojatno otvoriti prostor barem za neke izmjene.
Kako bi izgledao sustav u kojemu bismo svi počeli prosperirati?
Školski bi sustav trebao djecu od najranije dobi učiti o novim tehnologijama uz vaučerizaciju primarnog i sekundarnog školstva (osnovnih i srednjih škola). Potrebna je porezna i upravljačka decentralizacija države čime bi se maksimalno dozvolilo jedinicama lokalne samouprave ne samo da raspolažu vlastitim prihodima nego da i svaka od njih, ovisno od svojih potreba, donosi i vlastita porezna pravila. S obzirom na to da su međimurski poduzetnici u prosjeku prema onima u drugim županijama najredovitiji u plaćanju svojih poreznih obveza u državni proračun, vjerojatno bismo decentralizacijom financijskih sredstava dostigli uzlet o kojemu ovih dana najviše raspravljamo, a to je upravo povećanje plaća radnicima.
Pri svemu tome potrebno je i stvoriti pozitivnu atmosferu s visokim povjerenjem u sustav te odbaciti razmišljanja da se može obogatiti preko noći, već da je za isto potrebno znanje, stručnosti i rad. Iako ni euroizacija nije savršeno monetarno rješenje, potrebno je uložiti sve napore za ulazak u eurozonu, jer je za malu državu poput naše izuzetno bitno stvaranje klime povjerenja u financijski sustav i gospodarstvo u međunarodnim razmjerima.
Trošak države je kod nas veliki uteg za gospodarstvo, no nije potrebno ukidati sve benefite na koje su građani navikli, već ih racionalizirati i smanjiti socijalne proračunske troškove, zbog čega će se moći i smanjiti porezna opterećenja građana. Subvencije i poticaje u gospodarstvu potrebno je maksimalno smanjiti, s obzirom na to da oni daju mogućnost rasta samo odabranima, a ne svima, a umjesto toga uvesti ravnomjerno porezno rasterećenje za sve.
Razbijanjem monopolističkih struktura privatiziranjem različitih grana djelatnosti po uzoru na zemlje koje su to vrlo uspješno riješile, a ne po modelu koji je bio provođen kod nas devedesetih, razvijao bi se i privatni sektor. Organizacijom zdravstva po principu vaučera omogućila bi se jednaka dostupnost i pravo izbora privatnih i javnih zdravstvenih usluga.
Kako postoje različiti stavovi uopće o korisnosti postojanja minimalne plaće, rješenje bi možda bilo u određivanju minimalne plaće po sektorima djelatnosti, a ne postojanje jedinstvene minimalne plaća za sve u državi. Pritom je postizanje dogovora najvećih političkih grupacija oko najvažnijih reformi koje treba provesti u državi.
U državi u kojoj bi život bio jednostavniji nego što je to danas kod nas, među prvim stvarima je potrebno pojednostaviti porezni sustav. Pritom uvesti sustava poreza na dobit u kojemu će se ista plaćati samo u slučaju isplate dobiti vlasnicima, a ne i prilikom reinvestiranja. Za potencijalni rast plaća svih građana najpravednije bi bilo uvođenje jedinstvene stope poreza na dohodak (tzv. flat tax) za sve visine primanja. Uvođenje što jednostavnijih poreznih propisa, umjesto nepregledne šume istih, za koja su često potrebna i dodatna tumačenja nadležnih institucija, dalo bi dodatan poticaj poduzetništvu i potencijalnim investitorima.
Odvajanjem mirovinskog sustava od prejake regulacije države u isto povećala bi se individualna mirovinska štednja. Kada bismo mi sami štedjeli za svoje mirovine, bez direktnog uplitanja države, tada bismo u svakom trenutku znali kojim sredstvima raspolažemo i mogli bismo sami odlučivati kada ćemo i s koliko godina života otići u mirovinu, bilo to s 55 ili 65 godina.
Ideja za razvoj i promjena u ovom društvu ima još mnogo, a samo građani, vlastitim radom i pritiskom na vodeće strukture, mogu postići da se promjene konačno počnu i događati. Bez volje naroda, ništa se neće izdogađati samo od sebe. Zbog toga bismo se mi svi trebali pitati: Što čekamo?
