Prednost poduzetništva trebala bi biti upravo sloboda. Sloboda ugovaranja poslovanja, trgovanja, komunikacije, razmjene. Jedna od najboljih stvari u poduzetništvu je i odabir ljudi s kojima će se raditi i obavljati određeni posao. Budući da biraju struku i zanimanje koje vole, te sami pokreću procese, poduzetnici su u boljem položaju i što se tiče međuljudskih odnosa nego drugi građani, a posebno oni zaposleni javnom sektoru.
Kada bismo željeli napredovati, biti malim poduzetnikom u maloj državi poput naše trebao bi biti san svakog učenika ili studenta, čime bi on mogao, nakon svog završenog školovanja, dati najbolje od sebe i stvarati pozitivne promjene. No, umjesto da se naš sustav prilagodi i stvara upravo takve sposobne mlade ljude željne znanja, učenja i promjena, umjesto da nudi poticaje i maksimalne olakšice za rad, on tjera vlastite građane da svoj posao i karijerni put potraže u drugim državama.
Navikli da budemo sluge pokorni jednom sustavu koji je kod nas vladao desetljećima, navikli da je naša “majka država” prvo i osnovno što treba namiriti i nahraniti, sami uništavamo vlastiti potencijal da prerastemo u modernu proeuropsku ekonomiju. Ostaci ukorijenjene stare svijesti o kolektivnom umu i velikim vođama uništavaju bilo kakve pokušaje da se postignu prave slobode, posebno one ekonomske. Želimo li se onda vratiti u prošlost i nacionalizirati sve što postoji u državi? Hoćemo li tada biti sretni?
U okruženju koje ne napreduje i u kojemu se mulja, krade i izvodi do bjesomučnih granica izdržljivosti, mladi nemaju volje niti elana raditi. U državi u kojoj se manipulira s javnim nabavama i preslagivanjima u korist nekih, a na štetu drugih, nije lako niti započeti svoj posao, a kamoli opstati. Problem je što su mnogi tiho i šute kada vide sitničarenja i lopovluk oko sebe. Problem je u načinu razmišljanja i neprestanom pokoravanju, kojemu je sklona većina zbog čega oni koji su zviždači najčešće nastradaju, dok većina već nekako opstaje.
Obrazovanje kakvo danas imamo uči nas i dalje da budemo u svojim mislima dijelom kolektiva. Učenici trebaju slušati profesore i pokoravati se njihovim zahtjevima, te školskom programu kakav je propisao netko “pri vrhu”. Ako ne slušaju ili ne znaju nabubano napamet ono što se od njih traži, ne uklapaju se u zacrtane sheme, pri čemu se uopće ne potiče kreativnost, a one koji razmišljaju drukčije od postavljenih premisa, doživljava se kao da su buntovnici. Nažalost, ocjena profesora je najčešće jedino mjerilo vrijednosti svakog učenika i kao osobe, a oni učenici koji ne zadovoljavaju postavljene kriterije, manje vrijede i cijelom sustavu.
Zbog toga jedini način da se kao društvo jednog dana izvučemo iz ekonomskih problema je promjena obrazovanja naše djece. Dozvoljavanjem našoj djeci da budu međusobno što više različita, učenjem da ljude treba poštovati zbog onoga kakvi su, a ne zbog toga kakvi su nečiji interesi ili pozicije moći, otklanjanjem kulta ličnosti u odgoju. U suprotnom, bolje da vlastitu djecu odmah od malena počinjemo privikavati na činjenicu da će si jednog dana i oni tražiti posao izvan Hrvatske i postati iseljenici.
