Navikli biti dio sustava koji se postavlja iznad svih i svega i koji “daje” građanima posao i neki osrednji iznos plaće, pa nam od toga tada raznim porezima i nametima oduzme određeni dio prihoda, velik dio naših građana je postao ovisan o javnim transferima i pomoćima. Tako smo u slučaju izvanrednih situacija zahvalni “državi” na pomoći, pri čemu nismo svjesni da je bilo koja pomoć došla upravo iz našeg rada i naših ruku. Stav “državo, daj uradi nešto”, dio je našeg usađenog mentaliteta koji je posljedica višedesetljetne države u kojoj se očekivalo i bilo normalno da je država sve najrelevantnije za funkcioniranje svega. No, prije gotovo tridesetak godina odlučili smo se za novi način funkcioniranja, a nikako da ga primijenimo. Vjerujemo li još uvijek više javno-političkim iluzijama nego sebi? Da li redovito zaboravljamo da su oni koji su na najvišim instancama gospodari našeg novca samo onoliko koliko im mi sami to dozvoljavamo?
Političarima u samom vrhu vlasti je u ovoj državi dozvoljeno sve. Od krojenja zakona po nečijoj mjeri do raspolaganja našim novcem na način kako samo oni smatraju da je za nas same najbolje. Možemo li zamisliti drukčije shvaćanje našeg vlastitog novca i gospodarskog uređenja? Primjerice, možemo li zamisliti sustav bez određene minimalne plaće od strane države? U našem širem europskom okruženju postoje zemlje u kojima ne postoji propisan minimalac, koje imaju izuzetno liberalan zakon o radu, pri čemu radnik vrlo lako i daje ali i dobije otkaz. No, gospodarstvo tih država je toliko kvalitetno uređeno da radnik može jednostavno naći novi posao, isto kao što poslodavac može naći novog radnika. U takvim državama nema velikih prosvjeda niti nezadovoljstva, tržište funkcionira, a takvi sustavi dokaz su da štićenje, maksimalno uređivanje svega i svačega zakonima i propisima, nije potrebno ako i druge stvari funkcioniraju.
Ako bismo se uspoređivali s najbogatijim zemljama Europe, mi smo siromašan narod. Pitanje je, zbog čega, što oni imaju, a mi nemamo? A imamo i more, planine, rijeke i prirodno bogatstvo; imamo i pamet i obrazovanje i kulturu kojom se ponosimo, a sve to najviše dokazuju oni koji su već prije više godina postali dijelom uspješnog hrvatskog iseljeništva (i koje s vremenom postaje sve veće). Problem je, dakle, u načinu razmišljanja i očekivanja da “država” bude izvor, početak i kraj svega. Ako nam je dobro ili loše, uvijek gledamo na nešto izvanjsko i “državno”, umjesto sami na sebe.
Čovjek i ljudi su temelj razvoja, a pravi poslovni uspjeh moguć je najviše kroz razvoj poduzetništva i realnog sektora. Da bismo mogli to ostvariti moramo prestati očekivati od države da ona nešto stvara, jer to nije njezina zadaća. Zadaća države je da stvori uvjete da društvo, tržište i poduzetništvo kvalitetno funkcionira, i da ona brine za javne potrebe. Ona tako može ući u privatni prostor samo ako je u pitanju javni interes i potreba, te kada privatne inicijative zakažu. U suprotnom, zbog toga što i mi sami stalno nešto tražimo od “države”, posljedica je da nam ona tada i mnogo uzima. Hoćemo li konačno shvatiti da nismo ništa niti manje sposobni, niti lijeni niti neradnici naspram razvijenih zemalja? Jednostavno smo mislima i shvaćanjima samo zapeli tamo gdje ne bismo trebali.
No, vjerojatno cijela gospodarska situacija neće biti drukčija tako dugo dok nas nešto ne lupi po glavi da počnemo shvaćati koliko sami sebe zakidamo u razvoju. Za početak, potrebno je isplaćivati bruto plaću svim radnicima u cijelosti na njihov račun kako bi shvatili vrijednost svog rada u cjelini, a samo izvozna orijentiranost privatnog sektora nas može pokrenuti iz dosadašnje ustajalosti. Zbog toga nam je potrebna vlast koja ima poticaj i viziju otvaranja gospodarstva prema svijetu i vlast koja će kroz pametne zakone pomagati poduzetnicima da stvaraju nove vrijednosti izvozom.
