8 C
Čakovec
Petak, 29 ožujka, 2024

Koliko doista zarađujemo za sebe, a koliko za državu?

U jednom od najrazvijenijih dijelova Hrvatske, gdje nema velikih prirodnih resursa i nalazišta rudnih bogatstava, a bome niti mora, Međimurci su uspjeli stvoriti svoj životni prostor po svojoj mjeri, kojim se na kraju ponosi i cijela država u međunarodnim okvirima. No, je li nam, svojim zakonima i propisima o oporezivanju, ta ista država zapravo maćeha? Uplaćujemo li previše u proračun, te zauzvrat ne dobivamo ništa? Oko istoga moglo bi se raditi više različitih analiza, a najočitija je situacija sama porezna opterećenost plaće kako je definirana u Hrvatskoj, a koja pogađa i nas Međimurce.

Koliko doista vrijedi naš rad i koliko mi vrijedimo za poslodavca koji bi nam trebao isplatiti plaću u iznosu od 1.000 eura, o kojem iznosu kao potrebnoj prosječnoj plaći ovih dana govore mnogi političari?

Da bi radnik dobio isplatu neto plaće od 7.500 kuna koju priželjkuju mnogi u našem kraju, ukupan trošak njegove plaće, tj. “famozni” bruto 2 iznosi čak 12.932 kuna, što znači da poslodavac za njegovu plaću, ako radnik nema uzdržavanih osoba i s prirezom kakav je u Čakovcu (od 10%), što znači da gotovo 40 posto od njegove ukupne plaće ide državi i lokalnoj samoupravi.

U razlici između bruto 2 i neto plaće koja iznosi gotovo 5.500 kuna, sadržano je: 1.655 kuna za 1. stup mirovinskog osiguranja i 552 kuna za 2. stup mirovinskog osiguranja, 1.655 kuna doprinosa za zdravstveno osiguranje, 55 kuna doprinos za slučaj ozljede na radu, 188 kuna doprinosa za zapošljavanje i 1.327 kuna poreza i prireza na dohodak.

Ukupno, 42 posto plaće, tj. onoga koliko mi doista vrijedimo našim poslodavcima, dajemo državi, a tek 58 posto ostaje nama. Nije li upravo ovakva visoka porezna opterećenost razlog niskih plaća, pojavnosti sive ekonomije i rada na crno, ali u konačnici i sve većom nezainteresiranosti radnika za zaposlenje, unatoč tome što za neka radna mjesta kontinuirano postoje slobodna radna mjesta, te poslodavci vape za radnicima. Zamislimo li samo što bi bilo kada bi se porezno opterećenje od 42 posto na ukupni trošak rada smanjio na primjerice 30 posto, vidimo da bi tada od istog iznosa od 12.932 kuna, radniku ostale čak 9.052 kune. S druge strane, imamo li mi doista kao društvo i građani, pravu korist od svih tih nameta koji su sadržani u cijeni našeg rada? Imamo li kvalitetno zdravstvo i školstvo; jesu li nam naša mjesta, gradovi i općine, doista uređeni prema mjerilima nas samih i u skladu s našim očekivanjima, a posebno s obzirom na to da trenutno 42% svojeg životnog i radnog vremena, kroz plaću koju zarađujemo, dajemo upravo u ruke samoj državi, tj. predstavnicima vlasti koji upravljanju našim novcem na državnoj i lokalnoj razini?

Vratimo li se na početne iznose, pa ako 7.500 kuna plaće računamo porez na dodanu vrijednost od 25% koji je sadržan u gotovo svakom proizvodu koji kupujemo, ispada da nam od naših zarađenih 12.932 kuna ne ostaje niti 7.500 kuna, već samo 6.000 kuna.

U postocima gledano, od 100% vrijednosti našeg rada, nakon plaćenih poreza, doprinosa i nakon toga još i poreza na dodanu vrijednost, nama ostaje samo 46 posto nekog novca koji nije opterećen bilo kakvom direktnom vrstom nameta, što znači da više od polovice našeg novca odlazi u različite državne strukture. Mogu li se konačno u Hrvatskoj promijeniti porezne politike i staviti naglasak na radnike, a ne na prihod državnog proračuna?

Teško da će se nešto promijeniti ako se konačno građani ne pobune jer vlastodršcima nije u interesu mijenjati postojeći sustav s obzirom na to da se i oni sami financiraju iz toga.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE