Kada će rad kod privatnog poslodavca postati poželjan?

Kaže se da je iskustvo najbolja škola, samo je školarina vrlo skupa. Ali naša ekonomija neprestano lupa glavom u zid umjesto da ide nekim normalnim putem kojim bismo trebali ići. Sjećanjem na neka prošla vremena, u kojima je neka starija generacija možda i dobro živjela, ne postižemo ništa, jer svijet se od tada znatno promijenio. Jesmo li spremni odreći se mobitela, interneta, velikih šoping-centara ili bilo čega sličnog što smo dobili otvaranjem prema Europi i razvojem tržišta, pa tako i privatnog poduzetništva?

Ako do prije nekoliko godina i nismo imali znanja i iskustva što i kako bismo trebali napraviti s ekonomijom, iskustva drugih nas sad već tome neprestano uče, pa tako uspjesi drugih zemalja neprestano pobijaju neke nazadnjačke stavove koji su prisutni kod dijela građana. Želimo li i dalje samo gledati kako druge države postaju sve uspješnije i konkurentnije dok mi stagniramo na mjestu ili čak i propadamo? Kao dokazi uspjeha zemalja koje su prihvatile liberalizaciju tržišta i ojačale svoj privatni sektor, smanjile javnu potrošnju i porezna opterećenja poduzetnika, vidimo Estoniju, Slovačku, pa čak i Rumunjsku. To su zemlje iz čijih ekonomija bi se prije nekoliko desetljeća mnogi smijali, dok su danas tamo prosječne plaće neusporedivo veće nego u Hrvatskoj, te bilježe porast zaposlenosti i populacije, dok je kod nas sve u negativnim brojkama.

Porezna rasterećenja rada i poduzetništva moraju ići u smjeru zbog kojeg će rad u privatnom sektoru postati poželjan, pri čemu bi plaće radnika u privatnom sektoru trebale generalno biti veće nego u javnom, a za istu vrstu i jednako kvalitetno odrađen posao. A to je moguće samo rasterećenjem cijene rada i poslovanja. Samo zbog odluka vlasti i onih koji donose zakone, stvorena je javna slika da privatni poslodavci ugnjetavaju svoje radnike, te da je država i njezin javni sektor jedini poželjni poslodavac, u kojemu je zaštićena visina plaće i brojne beneficije. No, istina je daleko drukčija. Privatni poslodavci ne izrabljuju svoje radnike niti ih iskorištavaju do maksimuma izdržljivosti, kako to neki vole prezentirati. Mobing na poslu se, zapravo, najčešće događa u javnom sektoru, a ne u privatnom.

Privatnim poslodavcima u interesu je da imaju sretne i zadovoljne radnike koji će kvalitetno i s puno elana obavljati svoj posao i samim poslodavcima donositi i veću vrijednost u poduzeću, isto kao što je i sretan radnik najbolji marketing i promocija same firme u kojoj radi. Zbog toga treba ovih dana posebno naglasiti i prijedloge koje je vladi uputila udruga poslodavaca, među kojima se nalaze i ideje za proširenje neoporezivih primitaka radnika, poput prava radnika na topli obrok (koje je prije više godina ukinuto), prava na neoporezivo plaćanje dodatnog zdravstvenog osiguranja radniku, povećanje iznosa već postojećih neoporezivih primitaka (poput regresa za godišnji odmor koji je sada neoporeziv samo do 2.500 kuna godišnje).

Hijerarhije postoje svugdje u svijetu i one su normalne. Šefovi, vođe i lideri su samo oni pri vrhu koji osmišljavaju, vode i pokreću procese, no na kraju su bitni svi koji su dio zajedničkog lanca. I najbolji privatni poslodavci to itekako dobro znaju. U svakom žitu ima kukolja, pa tako i među njima. Ali isto kao što doktor ne može izvršiti operaciju bez pomoći drugog medicinskog osoblja, tako niti privatna poduzeća ne mogu bez svojih radnika.

Ostavi komentar