Već pomalo davne 1983. godine jedna je engleska, ali i svjetski poznata političarka, u svom javnom govoru objasnila da država nema neki svoj izvor novca, te da ne postoji takva stvar koju svi kolokvijalno nazivamo “javni novac”, jer država ima samo novac koji njezini građani zarade. Ako država želi potrošiti više, to može učiniti samo zaduživanjem ili pojačanim oporezivanjem svojih građana. Nitko drugi ne plaća naše dugove ili obaveze, jer taj “drugi” ne postoji, tj. taj “netko drugi” smo upravo mi sami.
Već tada je jedna zapadnoeuropska zemlja imala premijerku, i to konzervativku, koja je bila dovoljno hrabra i smjela da upravo ona sama, koja i upravlja tim “javnim” novcem, prizna da ne postoji nešto što se obično građanima objašnjava kao poluimaginarni pojam u obliku “javnog novca”. Priznala je da je to novac oduzet građanima za zadovoljenje određenih, a opet, zakonom propisanih, javnih potreba, bilo da su to bolnice, škole, različite ustanove ili opće građanske potrebe za sve nas zajedno. No, kod nas, nažalost, političari nisu skloni niti izjaviti da oni sami troše novac građana, već nas često pokušavaju obmanuti da novac koji se troši iz našeg džepa je nešto što nema veze s nama samima.
Biti profesionalni političar je u Hrvatskoj za mnoge postalo obiteljsko-rodbinski biznis. Čest je primjer da su profesionalni političari upravo osobe koje su se već okušale u privatnom biznisu u kojemu su se pokazale neuspješne, nakon čega su se uputili u političke vode. Slika “uspješnog” političara u tom smislu vidljiva je po slici samog njegovog stila života jer najčešće odjednom cijela njegova obitelj ima životni standard koji prije nije imala: voze bolje automobile, grade nove kuće, kupuje nekretnine.
Ti isti naši odabrani vođe, pri zadovoljenju vlastitih želja, ako su u pitanju nešto veći iznosi, najčešće se koriste javnim nabavama i dogovorima s izvođačima radova, te nakon toga podjelom “plijena” ispod stola, a ako se radi o manjim sitničarenjima, onda se obično radi o zapošljavanju uz dobivanje određenog mita ili neke druge vrste protuusluge.
Sve ove radnje u konačnici štete upravo onome čemu bi taj “javni novac” trebao služiti, a to je poboljšanje standarda života svih nas, s obzirom na to da se zadovoljava standard samo nekolicine onih koji spadaju u krug političke elite.
S jedne je strane razumljivo da je onima koji nemaju pravog poduzetničkog i stvaralačkog duha u sebi lakše baviti se politikom, biti blizu “svačijeg” novca i tada varati narod i izmišljati različite troškove kako bi si zadovoljili osobne apetite nego se primiti pravog posla u ruke i tako stvoriti neku pravu novu vrijednost.
No, nejasno je ipak što je s većinom građana, i zašto nas nema dovoljno da se pobunimo protiv istog. Jesmo li onda svi nekako zapravo previše vezani uz te iste državne “kese” ili imamo svi nekog u obitelji zbog čijeg statusa ili zaposlenja popuštamo sustavu da ostaje isti kakav jest?
Dugoročno, iskorištavamo sami sebe. I na kraju ćemo ostati bez ičega, a jedino će možda ono malo zdravog poduzetništva koje se uspije održati možda ipak biti svjetlo na kraju tunela prema nekoj boljoj budućnosti. Sreća da su Međimurci ipak u tom smislu već sada na boljem putu od ostatka države.
