Nemali broj puta dogodilo mi se da ljudi zakasne na dogovoreni sastanak. S obzirom na obaveze i tempo u kojem živimo, ali i posao koji radimo, razumljivo je da se zakasni do 15 minuta, ali ostaviti nekoga da čeka pol sata ili čak sat vremena je vrlo neodgovorno. Bilo bi lijepo da onda barem jave da će zakasniti, a ne da se ponašaju kao da se ništa nije dogodila. Vjerujte, ima i takvih slučajeva.
Osjećam se kao mama s kuhačom dok ovo pišem, ali zaista je prestrašno koliko nekim ljudima fali kućnog odoja u današnje vrijeme. Ovakvih priča o kašnjenju možete se naslušati kud god da se okrenete, od frizerki, kozmetičarki, recepcionerki pa do bilo kojih službenika i djelatnika u privatnim firmama. Najgore od svega je, da se u tim slučajevima, najviše uvrijede ti koji su zakasnili pod razno raznim isprikama ne mareći uopće da su ti poremetili ritam cijelog rasporeda koji imaš isplaniran taj dan. Uz to, još znaju biti krajnje nepristojni da se na kraju zapitaš “Tko je tu lud?”
Još mi je manje jasno kako netko može zakasniti na poslovni sastanak. Osim što time pokazuješ nepoštovanje prema onome koji drži sastanak, pokazuješ nepoštovanje i prema onima koji su došli na vrijeme na taj sastanak. Može ti se dogoditi da zakasniš zbog prometa i vremenskih prilika, ali onda to javiš osobi koja te očekuje na tom sastanku. Bilo bi zaista lijepo da to napraviš, to je samo minuta posla, čak i manje od toga.
Ne znam za vas, ali mi smo to učili u roditeljskom domu, u školi i na fakultetu. Sankcije za to su bile vrlo jasne. Nakon zvona više ne možeš više ući i dobivaš neopravdani. Sjećam se kako su pojedinci na fakultetu znali zakasniti čak i na usmeni ili pismeni ispit i onda su im bili krivi profesori što nisu mogli polagati ispite u tom roku, a ne oni, gle čuda, koji su kasnili na ispit.
